Ciljevi liječenja:
– kupiranje apstinencijalnog sindroma,
– izolacija od patogene sredine,
– praćenje kliničke slike i psihofizička stabilizacija,
– redukcija sekvela nastalih zloupotrebom PAS-a,
– motivacija pacijenta i porodice za održavanje apstinencije,
– uspostavljanje i održavanje terapijskog ugovora sa svim učesnicima terapijskog procesa,
– poboljšanje motivacije za liječenje i prevenciju recidiva,
– dijagnostika i tretman pridruženih psihijatrijskih i somatskih poremećaja,
– edukacija o bolesti zavisnosti i mogućnostima tretmana pacijenta.
Bolest zavisnosti se posmatra kao posljedica međusobnog uticaja pojedinca i njegove porodice, grupe vršnjaka, subkulture zavisnika i šireg društva. U liječenju je značajna porodična terapija zavisnika.
Zaključak
Ne postoji jedinstvena metoda liječenja nigdje u svijetu. Bolesti zavisnosti imaju multifaktorsko porijeklo što zahtijeva multidimenzioni terapijski pristup. Terapiju treba prilagoditi pojedinim zavisnicima, uvažavajući njihove individualne, biološko-psihološke i socijalne karakteristike, vrstu supstance i faze razvoja bolesti.
Liječenje zavisnika zahtijeva dobro organizovan, društveno podržan i kontrolisan program liječenja. Ne treba zanemariti stresove u okruženju, sve veću ponudu i raznovrsnost PAS-a, kao i razbijenu porodicu, te su i uspjesi u liječenju skromni i često parcijalni. Najvažnija je, ipak, prevencija i traženje potencijala i alternativnih angažmana mladih.
I pored eventualnih neuspjeha u liječenju nikada ne treba odustajati. Za liječenje nikada nije kasno, a rijetko kada su ispunjene sve terapijske mogućnosti. Iako je liječenje dugotrajno i neizvjesno, zavisnost nije neizlječiva bolest. Uspjeh u liječenju je u direktnoj srazmjeri sa količinom uloženog napora i spremnošću za promjene i poštovanje pravila liječenja.
Piše: dr Marina Roganović, psihijatar, ZU Specijalna bolnica za psihijatriju, Kotor
Add comment