Iskustva i izazovi u liječenju osteoporoze

Povodom obilježavanja Svjetskog dana borbe protiv osteoporoze koje je ove godine po četvrti put realizovano u Crnoj Gori, u Domu omladine, 20. oktobra upriličen je naučni seminar na kom su kao predavači učestvovali dr Nataša Miketić i dr Dušan Musur.

Osteoporoza je poznata još iz vremena Egipta, ali o njoj se više govori tek u posljednjih 30-ak godina, kada je postala veliki socio-ekonomski problem. Tada se počelo ozbiljno razmišljati o načinima kako da se bolest prevenira i liječi. Osteoporoza je poremećaj koštane čvrstine i povećava rizik za nastanak fraktura. Kvalitet kosti i koštana masa daju određenu čvrstinu kostima. Osteoporoza je sistemska bolest koštanog tkiva koja dovodi do smanjenja koštane gustine i mikroarhitektonskih promjena koštanog tkiva sa povećanjem krtosti kostiju i sklonošću ka prelomima.

Osteoporotični prelom je prelom na malu traumu. Ne morate da padnete da biste imali osteoporotični prelom. Najčešće se događa na mjestu gdje je najizraženije remodeliranje kostiju, a to su: kičma, podlaktica i kuk.

Svakih dva minuta dešava se po jedan osteoporotični prelom u svijetu. Koštano tkivo čini 10% ukupne tjelesne mase, a koštano tkivo troši 10% minutnog volumena srca. Kost je mineralizovano vezivno tkivo koje je vrlo dinamično. Neprestano se u njemu odvijaju procesi resorpcije i stvaraju se nove kosti. Sastoji se iz dva dijela – kompaktnog (kortikalnog) dijela, koji čini najveći dio dugih kostiju, i trabekularnog dijela koji čini najveći dio pršljenskih tijela karlice i pljosnatih kostiju glave. Trabekularni dio koštanog tkiva je onaj dio kosti koji je metabolički vrlo aktivan i bogat ćelijama i na mjestu gdje se nalazi ovaj dio koštanog tkiva izražena je i osteoporoza. U dinamičnom procesu resorpcije i stvaranja nove kosti učestvuju dvije vrste ćelija: osteoklasti koji vrše resorpciju i osteoblasti koji formiraju koštani matriks. Zahvaljujući njima kasnije se ponovo vrši mineralizacija koštanog tkiva. Kada se završi ovaj proces, dolazi do faze mirovanja u kojoj kod zdrave odrasle osobe imate podjednak kvalitet kosti. Kod starijih ljudi proces resorpcije je više izražen u odnosu na proces formacije, a kod djece i adolescenata više je izražen proces formacije.

Osteoporoza prouzrokuje tešku invalidnost, otežava radnu sposobnost, uslovljava socijalno propadanje, a može i ozbiljno da naruši kvalitet života oboljelih. Kod žene starije od 65 godina, mogućnost da dobije osteoporozu iznosi 25%, kod žene starije od 80 godina ona iznosi 50%, a kod muškaraca starijih od 80 godina to je 10%. Može se pretpostaviti da će svaka druga žena i svaki peti muškarac zadobiti prelom kosti zbog osteoporoze. Danas oko 12-20% ljudi koji imaju osteoporozu i osteoporotični prelom završi sa smrtnim ishodom. Svaka peta-osma osoba koja doživi osteoporotični prelom u prvoj godini nakon preloma, završi sa smrtnim ishodom. 50% oboljelih ostaju osobe sa trajnom invalidnošću, a 50% sposobno je za samostalan zivot. Samo jedna od sedam osoba koje dožive osteoporotični prelom femura sposobna je da nakon ½ godine hoda bez pomagala.

Osteoporoza sa dijeli na primarnu i sekundarnu. Primarne su: postmenopauzalna, koja nastaje kad nestane zaštitni efekat estrogena, i senilna, koja nastaje u starijem periodu. Sekundarna osteoporoza javlja se u sklopu hroničnih bolesti, prije svega endokrinoloških, reumatoloških, hematoloških, bubrežnih bolesti, zbog uzimanja nekih ljekova, ginekoloških operacija…

Faktori rizika za nastanak osteoporoze su: ženski pol, starost, estrogeni deficit, mala tjelesna masa, osteoporoza u familiji, pušenje, kafa, alkohol, produžena mobilizacija, nedovoljan unos kalcijuma i vitamina D i neadekvatna fizička aktivnost.

Klinička slika osteoporoze je asimptomatska. Ona je tzv. tihi kradljivac kostiju. Mi ne znamo da ona postoji dok ne počne da boli, a osteoporoza boli onda kad se desi osteoporotični prelom. Najčešće 1/3 preloma pršljenskih tijela ostaje neotkrivena i poslije dužeg vremena sa bolom u leđima, kada se uradi obična radiografija, otkriva se da postoji promjena u pršljenu, odnosno, kompresivna fraktura. Postoje neki opšti simptomi: malaksalost, umor, neraspoloženje, netipičan bol u mišićima i zglobovima, ali oni nisu specifični za osteoporozu. Simptomi su i smanjenje tjelesne visine, koje je vrlo često jedan od prvih znakova zbog kojih ljudi dolaze kod ljekara, kifoza, pojava grbe na grudnoj kičmi, i prelom kao posljedica minule traume (ili ponavljani prelomi). Najčešća klinička odlika jeste sklonost kostiju ka nastanku preloma.

Dijagnoza osteoporoze se postavlja na osnovu anamneze – faktori rizika, različitih tehnika mjerenja koštane gustine, biohemijskih markera i biopsije kosti. Tehnike mjerenja koštane gustine su ultrazvuk UZ, kompjuterizovana tomografija CT, radiografija RTG i dvoenergetska absorpciometrija X zracima DXA.

DXA je zlatni standard za dijagnozu osteoporoze. Veoma konforan metod mjerenja gustine koštane srži predstavlja osteodenzitometrija. Najčešće se mjere dva mjerna mjesta lumbalne kičme L-1 i L-4. Mjerenje je maksimalno pouzdano, a zračenje je minimalno. Karakteristična je visoka preciznost: 0.5––1% mogućnosti greške. DXA nam daje veći broj korisnih rezultata, prije svega, koštanu gustinu izraženu u g/cm3, odnosno, Bone Mineral Densiti (BMD). Odstupanje dobijene vrijednosti od srednje koštane gustine mlade, zdrave osobe istog pola (20 do 40 godina) izraženo u procentima i standardnim devijacijama (SD) što se naziva T – skore i predstavlja dijagnostički kriterijum za postmenopauzalnu osteoporozu. Odstupanje dobijene vrijednosti od očekivane za pol i godine, takođe izražene u procentima i SD naziva se Z-skore i bitan je kod mjerenja gustine kod djece i starih. Vrijednost T-skora do -1 označava normalan nalaz, nalaz koji se kreće od -1 do -2.5 označava osteopeniju, a manji od -2.5 iznačava osteoporozu.

Mjerenje koštane gustine ne treba raditi ako planiramo da pacijentu uključimo terapiju, u toku praćenja terapijskg učinka lijeka i kod osoba starijih od 80 godina koje su u lošoj kondiciji. Značaj biohemijskih markera bez uticaja je na dijagnostiku. Oni su važni u procjeni aktivnosti u bolesti, terapijskog odgovora nakon 3–6 mjeseci davanja terapije i kod rizika od preloma, uz ispitivanje koštane gustine i faktora rizika.