U odnosu na period ekstrakcije zuba ugradnja endoosalnih implatata može biti: – imedijatna – ugradnja implatata u ekstrakcionu alveolu neposredno poslije vađenja zuba – rana „aerly“ – ugradnja implata šest do osam nedjelja poslije ekstrakcije zuba – kasna „late“ – ugradnja implantata šest i više mjeseci nakon ekstrakcije zuba U današnje vrijeme imedijatna implatacija predstavlja metodu izbora jer skraćuje vrijeme protetske rehabilitacije pacijenta. Pod njom podrazumijevamo postupak ugradnje implatata u alveolu neposredno poslije vađenja zuba. Na ovaj način se znatno skraćuje vrijeme od gubitka zuba do izrade konačne protetske nadoknade. Pacijent ovo rješenje mnogo lakše prihvata, kako iz estetskih tako i iz funkcionalnih razloga, a prednosti imedijatne implatacije leže upravo u činjenici da se u jednom hiruškom zahvatu izvodi i vađenje zuba i ugradnja implatata. Treba takođe napomenuti da se samom tehnikom usporava i resorpcija kosti nakon vađenja zuba. Da bi se uspostavila primarna stabilnost implatata nakon ekstrakcije, implatat se mora ugraditi 5mm apikalnije od samog vrha alveole. Naravno, da bi uspješno bilo postavljanje implatata odmah nakon ekstakcije zuba moraju postojati odgovarajući uslovi. Mora se povesti računa da li je alveola bez upale ili pak pokazuje znakove akutne ili hronične upale. Postoji li iznad vrha dovoljno kosti za implant, da bi se na taj način osigurala primarna sigurnost imedijatnog postaavljenog implatata. Postoji više indikacija za imeijatnu ugradnju implatata: – neuspjeh endodontske i hiruške terapije zuba – traumatska ekstrakcija zuba – interna resorpcija korijena – ekstrena resorpcija korijena – izgubljeni implantat Sama ugradnja podrazumijeva netraumatsko vađenje zuba. To podrazumijeva da se korijen prije ekstrakcije separira svrdlom velike brzine i uz hlađenje vodom. Pojedinačni djelovi korijena vade se pincetom, a zatim se alveola pažljivo kiretira da bi se uklonile eventualno prisutne periapikalne lezije. Kod vađenja višekorijenih zuba obavezno je uraditi separaciju korjena. Nakon završene ekstrakcije zuba i kiretaže alveole pristupa se formiranju ležišta setom borera. Pri tom je obavezno formirati ležiste 5mm iznad samog vrha, da bi se na taj način formirala primarna stabilnost. Za imedijatnu implataciju neophodno je koristiti implante sa samourezujućim navojima. Nakon postavljanja implatata, ukoliko konstatujemo slobodan prostor između samog implatata i zidova alveoli, vrši se nadoknada kosti uz primjenu zamjenika za kost i membrane. Kada ćemo opteretiti imedijatno postavljeni implatat zavisi od situacije, odnosno da li je vršena nadoknada kosti ili ne. Ukoliko smo morali nadoknaditi kost implatati se opterećuju 6 do 8 mjeseci nakon implatacije, a ukoliko nije rađena augmentacija, 2 do 3 mjeseca poslije ugradnje. Imedijatna implatacija može biti kombinovana sa imedijantnom restauracijom, pri čemu se implatat opterećuje privremenom zubnom nadoknadom, ali bez okluzije sa antagonistima. Takođe se implatati mogu opteretiti privremenom nadoknadom koja je u okluziji sa antagonistima i tada govorimo o medijatnom opterećenju impatata. U ovakvim situacijama u jednom zahvatu vrši se ekstrakcija zuba, ugradnja implatata i opterećenje implatata u prvih 48 sati od njegove ugradnje. Za uspjeh ovakvog postupka neophodna je perfektna primarna stabilnost. Iskustva su pokazala da je uspješnost ovakve implatacije 75% , dok je uspješnost imedijatne implatacije bez njegovog opterećenja u prvih 2, odnisno 6 mjeseci 95%. S toga su realni razlozi zašto terapeuti više pribjegavaju implataciji bez imedijatnog opterećenja. Da bi sama implatacija bila uspješna nije dovoljno imati dobro koštano ležište koje podrazumijeva adekvatnu širinu alveole, dovoljnu visinu kosti iznad vrha alveole kao i kvalitet kosti. Potrebno je prije svega voditi racuna i o nivou mekog tkiva, pa je ugradnja indikovana samo u slučajevima kada je meko tkivo oko zuba koje se vadi postavljeno 2 mm koronarnije u odnosu na meko tkivo susjednog zuba. Razlog za ovaj uslov jeste zabelježena koštana i mekotkivna resorpcija do 2mm apikalnije. Ugradnja implatat u ekstrakcionu alveolu višekorijenih zuba znatno je komplikovanija nego što je to slučaj kod jednokorijenih zuba. U ovakvim situacijama implant se može postaviti u interradikularni septum ili u jednu od odgovarajućih alveola. Potrebna je augmentacija s obzirom da postoje međuprostori između implatata i zidova alveole. Takođe, stabilnost u ovim slučajevima postiže se preparacijom ležišta u periapikalnom dijelu alveole.
dr Aleksandra Šćepanović Đurović,
Ordinacija Apolonia, Podgorica
Add comment