Emil Luković
Dva pristupa u radu sa osobama koje žive sa demencijom: „Knjiga o meni“ i terapijski robot PARO
Demencija nije samo bolest pamćenja, ona je promjena čitavog života. Utiče na misao, pokret, emociju i svakodnevni ritam.
I dok svijet traži lijek, mi smo željeli da pronađemo načine da se sačuva čovjek u svemu tome.
Tako su nastala dva projekta koja na prvi pogled djeluju potpuno različito. „Knjiga o meni“, topla knjižica puna uspomena i priča, i PARO, robotska foka iz Japana koja reaguje na dodir, glas i emociju.
Na različite načine, oboje imaju isti cilj, a to je da donesu dostojanstvo, sigurnost i toplinu osobama koje žive sa demencijom.
„Knjiga o meni“ – papir koji pamti srcem
Autori knjige, psihološkinja Biljana Cimbaljević i fizioterapeut Emil Luković, osmislili su ovaj mali priručnik kao prostor u kojem osoba sa demencijom ne gubi ono što je čini jedinstvenom.
To nije medicinski dokument, već mapa života: čime se osoba bavila, šta voli, kako voli da joj se priđe, koje navike i rituale nosi sa sobom.
Kada osoba više ne može da izrazi svoje potrebe, ova knjižica postaje njen glas.
U njoj se nalaze podaci o porodici,voljenim osobama, kulturi, običajima, uspomenama, ali i smjernice za medicinsko osoblje, šta osobu smiruje, a šta uznemirava. Na taj način demencija prestaje da bude samo „zaborav“, a postaje priča o očuvanju identiteta i dostojanstva.
PARO – tehnologija koja diše emocijom
PARO je robotski ljubimac u obliku male foke, razvijen u Japanu. U sebi ima senzore za dodir, svjetlost, zvuk, temperaturu i pokret, i reaguje poput živog bića: pomjera glavu, proizvodi zvukove, „traži pažnju“.
Na prvi pogled izgleda jednostavno, ali efekat je dubok.
U radu sa osobama koje žive sa demencijom, PARO smanjuje anksioznost, agresiju i osjećaj usamljenosti. Kontakt s njim podstiče lučenje oksitocina – hormona bliskosti, i povećava neurotrofni faktor (BDNF), koji doprinosi obnavljanju neuronskih veza i kognitivnih funkcija. Kada osoba mazi PARO-a, ne smiruje se samo srce već se aktivira i mozak.
Edukacija, pokret i zajedništvo – kroz Dan Alchajmerove bolesti
Povodom Svjetskog dana Alchajmerove bolesti organizovali smo i dva interaktivna predavanja pod nazivom „Pamćenje, porodica i pokret – putokaz kroz demenciju“, namijenjena građanstvu.
Jedno predavanje održano je u Risnu, u prostorijama „Malog mjesta“, u saradnji sa NVO Medaur i Ivom Malešević, a drugo u Dnevnom boravku u Škaljarima, u Kotoru.
Predavači su bili psihološkinje Biljana Cimbaljević i Sandra Nišavić, te fizioterapeut Emil Luković.
U oba susreta, kroz razgovor, pokret i primjere iz prakse, govorili smo o tome kako porodica, emocije i fizička aktivnost mogu usporiti pad funkcionalnosti i očuvati dostojanstvo osobe sa demencijom.
Kao dio obilježavanja Dana Alchajmerove bolesti, organizovali smo i izlet za osobe koje žive sa demencijom i njihove porodice. Taj dan je pokazao koliko jednostavni trenuci zajedništva mogu imati terapijsku snagu.
Zaključak
U praksi, PARO i „Knjiga o meni“ nisu suprotnosti. Jedno predstavlja dodir tehnologije, drugo dodir papira i sjećanja, a oba vraćaju ono što demencija najviše uzima: osjećaj bliskosti.
Zajedno pokazuju da rad sa demencijom ne mora biti hladan, medicinski proces. On može biti topao, kreativan i pun ljudskosti.
Kao što je rekla dr Elaine Eshbaugh, profesor gerontologije na univerzitetu Sjeverna Ajova i jedan od eminentnih stručnjaka u oblasti demencije: „People living with dementia have a lot to teach me.“
Osobe sa demencijom nisu samo pacijenti. Oni su učitelji koji nas uče empatiji, strpljenju i smislu odnosa.
U vremenu kada svijet trči, rad sa osobama koje žive sa demencijom uči nas da usporimo. Da gledamo, da slušamo, da budemo prisutni.
„Knjiga o meni“ i PARO robot su naš način da spojimo nauku i emociju, pokret i nježnost, tehnologiju i ljudskost. Jer, demencija ne mora da znači kraj priče, ona može biti poziv da je čitamo zajedno, polako, s više pažnje.
