Svi smo tokom života izloženi manjim ili većim gubicima različite vrste. Kako reagujemo na to uvijek zavisi od nas samih i načina na koji ispoljavamo tugu, ali nešto teže, svakako je objasniti mališanima da nekog koga volimo više nema. Tu su uvijek i ona dobro poznata „teška pitanja“ koja su nam vječita nedoumica – šta reći, da li sakriti ili možda slagati djecu? Hoće li im na taj način biti lakše ili teže?
Istraživanja koja su se bavila ovim temama dolazila su do različitih saznanja, ali u praksi su se najbolje pokazale sljedeće činjenice. U teškim situacijama prirodno je i neophodno prepustiti se i ispoljiti svoja osjećanja. Kada je dijete mnogo povrijeđeno, treba ga pustiti da se isplače. Potrebna mu je blizina bliskih osoba i njihov dodir, ali ne i zabrana da ispolje osjećanja. Prva faza u susretu sa gubitkom može biti faza šoka i neprihvatanja. Ovo je faza u kojoj se osoba tek priprema da prihvati činjenicu gubitka. U ovoj fazi dijete može sasvim da negira činjenicu da je neko koga voli umro. Može se dogoditi da mu se izgubljena osoba pričinjava kao da je prisutna, a česti su i snovi o pokojniku. Ovo je normalna faza u procesu suočavanja sa gubitkom. Osim tuge, normalne i očekivane emocije su i bijes zbog gubitka i krivica, u smislu preispitivanja da li je preduzeto sve što se moglo da se osoba spasi. Posebno značajno je to što će se kod djece javiti strah za život drugih bliskih osoba i strah da ga i one ne napuste. To je očekivana pojava, zbog koje neposredno po doživljenom gubitku dijete ne treba ostavljati na duže vrijeme bez blizine i podrške najbližih. U slučaju da nemamo informacije o tome gdje se nalaze i kako su djetetu bliske osobe, ne treba im davati lažnu nadu i netačne informacije. Ukoliko imamo loše vesti, odlaganje da se one saopšte djetetu ne donosi veliko olakšanje, a može dovesti do toga da se naruši odnos povjerenja između djeteta i roditelja. Naravno, potrebno je voditi računa o uzrastu djeteta i prilagoditi količinu i način saopštavanja informacija. Ako djetetu saopštavamo ovakve informacije, potrebno je obezbijediti blizinu i dodir bliske osobe.
Kako odgovoriti na teška pitanja?
Očekuje se da će djeca često pitati – “kada će se vratiti kući”. U odgovaranju na ovakva pitanja, treba biti iskren. Ne treba djeci davati lažna obećanja – da će se situacija brzo razriješiti, ukoliko to nije tačno. U nekim porodicama, situacija će sigurno dugo biti neizvjesna i potrebno je na neki način pripremiti djecu za takve okolnosti. Ukoliko djeca imaju blizinu bliskih osoba, materijalno su zbrinuta i vrijeme im je relativno struktuirano – ona ne bi trebalo da budu pod velikim rizikom za narušeno mentalno zdravlje.
Ipak, delikatne situacije nijesu jednostavne, pa ukoliko imate bilo kakvu nedoumicu ili osjećate potrebu, potražite pomoć stručnjaka.
Marija Šćepović
