Kako živjeti sa multiplom sklerozom (MS)

• Anamneza (detaljno uzeta)

• Neurološki pregled

• Paraklinički dijagnostički postupci:

• Magnetna rezonantna tomografija mozga i vratne kičme (MRT)

• Ispitivanje evociranih potencijala vida (VEP) i

• Laboratorijska analiza likvora, pri kojoj se utvrđuje prisutnost oligoklonalnih traka imunoglobulina (IgG) u lik-voru.

• Kompjuterizovana tomografija sa primjenom kontrastne materije.

KLINIČKI OBLICI

Najčešći klinički oblik MS-a jeste relapsno remitentni oblik (RRMS) koji se javlja u 80 do 90% bolesnika. Oko 80-90% neliječenih bolesnika nakon kraćeg ili dužeg vre­mena prelazi u sekundarno progresivni oblik bolesti (SPMS). Samo manji broj bolesnika (oko 10%) zadržava relapsni oblik bolesti ili benigni ili dobroćudni oblik multiple skleroze. Oko 10-15% oboljelih pokazuje primarno progresivni oblik bo­lesti (PPMS), a oko 5% bolesnika pokazuje relapsno prog­resivni karakter bolesti (PRMS).

PSIHOLOŠKI SIMPTOMI

Multipla skleroza je bolest koja oboljelog čini frus­triranim, već samim time što unosi drastične promjene u život oboljele osobe. Strah, tuga, ljutnja i stid, samo su dio svih onih faza kroz koje bolesnik i njegova porodica prolaze nakon postavljanja dijagnoze multiple skleroze. Bitno je da pacijent što prije prihvati bolest i shvati svoje stanje. Sa bolešću treba da se nose bolesnik i njegova porodica, ali oboljeli treba i da nauče da kada taj teret postane pretežak, zatraže pomoć sredine i društva, prije svega ljekara i spe­cifičnih organizacija i udruženja kao što su društva za borbu protiv multiple skleroze.

Oko 50-90% bolesnika sa MS-om pati od poremećaja seksual­nosti.

FIZIOTERAPIJSKI TRETMAN MULTIPLE SKLEROZE

U zavisnosti od stepena poremećaja funkcije ili gu­bitka sposobnosti pokretanja, oboljeli od multiple skleroze obavezno se upućuju na izioterapiju ili je čak sami zahti­jevaju. U trenutku kad pacijenti počinju osjećati takve simp­tome, bolest je već uzrokovala nepovratna oštećenja koja rezultiraju značajnom trajnom nesposobnošću. Gubitak spo­sobnosti kretanja nema samo izički uticaj na pacijenta, već i psihološki. Dok se u ranim fazama bolesti pacijenti relativno dobro oporavljaju nakon egzacerbacija bolesti, prvi znakovi nesposobnosti koji ostaju nakon smirivanja akutnog napada mogu povećati osjećaj bolovanja od teške bolesti.

Važno je da se pojedinac posmatra holistički. To znači da se uzmu u obzir njegove socijalne, porodične, poslovne i kulturne potrebe.

PRINCIPI FIZIOTERAPIJE

S ozbirom na to da je multipla skleroza hronična bo­lest, plan terapije treba prilagođavati i predvidjeti potrebe pacijenta koje se mogu pojaviti tek u budućnosti (zaposlenje, trudnoća i porođaj, roditeljstvo i starenje). U tom smislu, izdvajaju se:

1. Podsticanje razvoja strategija za očuvanje pokreta

2. Podsticanje učenja motornih vještina

3. Poboljšavanje kvaliteta obrazaca pokreta

4. Minimiziranje abnormalnosti mišićnog tonusa

5. Edukacija bolesnika i porodice za bolje razumije­vanje simptoma multiple skleroze i načina na koji oni utiču na svakodnevni život.

Četiri su primarna cilja fizioterapije kod multiple skleroze:

1. Održati i povećati opseg pokreta

2. Poboljšati posturalnu stabilnost

3. Prevenirati kontrakture

4. Održati podnošenje opterećenja.

Zamor: Zamor je čest simptom multiple skleroze. Njegovo prisustvo možemo zabiježiti kod 78% ukupnog broja pacijenata. Teško ga je realno procijeniti jer zavisi od psi­hičkog stanja. Procjena zamora trebalo bi da uključuje:

1. Dnevni obrazac pojavljivanja zamora

2. Vrijeme dana kada se pacijent osjeća odmoreno i vrijeme kad uobičajeno osjeća zamor

3. Aktivnosti ili uslove pri kojima se zamor povećava ili smanjuje

4. Pojavu zamora na speciičnim mišićnim grupama (npr. dorziflektori stopala), djelovima tijela (npr. ruka ili no­ga) ili u funkcionalnom sistemu (npr. vid ili govor).

Zamor može uticati na rezultate bilo kakvih izičkih procjena koje se obavljaju. Kineziterapijski program mora da bude strogo individualan. U fazi remisije pacijenti su i izički i psihički najspremniji za sprovođenje programa. To ne znači da u akutnoj fazi nema programa, ali se on usmjerava na sprečavanje atroija i kontraktura. U toku pripreme i sprovođenja programa, ili pri stojećem stavu u slobodnom prostoru, najvažnije je voditi računa o zamoru mišića. Tada je svaka akcija kontraindikovana.

PASIVNE I AKTIVNE VJEŽBE

Pasivne vježbe su uvijek potrebne i prilagođavaju se stepenu funkcinalnih ispada, rade se svim zahvaćenim ekst­remitetima. Obavezno je da se vježbe sprovode u vrijeme kada se pacijent najbolje osjeća, mada je to individualno i češće je u prijepodnevnim časovima.

Vježbe istezanja – Vježbe istezanja obuhvataju tren­ing mišića bedara, leđa i nogu. Bolesnik ih sprovodi samos­talno ili uz pomoć druge osobe. Vježbe istezanja kukova mogu se izvoditi u sjedećem položaju, na stolici s naslonom. Vrše se podizanjem savijene noge na natkoljenicu druge noge, uz pridržavanje noge rukom. Pri tome je važno pra­vilno sjedjeti. Istezanje unutrašnjih mišića natkoljenice može se izvesti sjedenjem u fotelji, u turskom sjedu. Na sličan način mogu se istezati i noge.