Kritički osvrt na sudar emocionalne pismenosti i dijagnostičkih etiketa
Renata Nurković Kalač, mr psihologije
Dom zdravlja Rožaje
U savremenoj kulturi mentalnog zdravlja događa se paradoks: nikada se više nije govorilo o emocijama, a nikada se manje nisu razumjele. Povećana dostupnost psiholoških informacija, digitalna psihoedukacija i širenje dijagnostičkih etiketa doveli su do toga da sve veći broj ljudi uobičajene emocionalne reakcije tumači kao znak poremećaja. Tuga, strah, stres, frustracija ili privremena dekoncentracija — osjećanja koja su prirodan odgovor na svakodnevne izazove
— sve se češće pogrešno percipiraju kao simptomi depresije, anksioznosti ili poremećaja pažnje. Time se stvara fenomen „medikalizacije emocija“, u kojem se očekivanje stalne psihološke stabilnosti i nulte tolerancije na nelagodu pretvara u lažno uvjerenje da svaka emocionalna
varijacija zahtijeva kliničku intervenciju.
Kako je došlo do emocionalne patologizacije?
Emocije imaju biološku i komunikacijsku funkciju. One su pokazatelji adaptacije napromjene. Međutim, današnja kultura emocionalne higijene često promoviše samo „ugodna“ stanja, dok neugodne emocije bivaju označene kao nepoželjne. Time se mijenja osnovni narativ: tuga, strah i ljutnja više se ne prepoznaju kao prirodni signali, već kao nešto što zahtijeva dijagnozu. U praksi se sve češće vidi da pacijenti ne razlikuju snažnu emociju od disfunkcije.
Posljedice pretjerane medikalizacije emocija
Pretjerano etiketiranje i patologizacija uobičajenih emocionalnih stanja može dovesti do niza negativnih posljedica, kako za pojedinca, tako i za društvo u cjelini. Kada svakodnevne osjećaje poput tuge, stresa, frustracije ili straha automatski tumačimo kao znak poremećaja, povećava se rizik od pogrešne samodijagnostike i nepotrebnog pribjegavanja medikamentima. Umjesto da razvijamo strategije suočavanja, mnogi se okreću brzom rješenju u obliku ljekova, što dugoročno može smanjiti prirodnu rezilijentnost i sposobnost tolerisanja emocionalnog intenziteta. Na taj način osoba može postati zavisna od vanjskih rješenja i izgubiti povjerenje u vlastite psihološke kapacitete. Istovremeno, prekomjerno medicinsko tumačenje emocija opterećuje zdravstveni sistem, otežava pristup pomoći onima kojima je potrebna i stvara kulturološku poruku da je svaka nelagoda patologija koju treba ukloniti. Rezilijentnost se razvija kroz suočavanje — ne kroz izbjegavanje.
Kako razlikovati uobičajenu emociju od kliničkog simptoma?
Granica između „normalne“ emocije I kliničkog simptoma nije uvijek oštra — ali je prepoznatljiva kada se posmatra kroz kontekst, trajanje, intenzitet i funkcionalne posljedice. Emocije su, u svojoj suštini, adaptivni mehanizmi; one nas informišu o potrebama, granicama i promjenama u okruženju. Kada emocija, ma koliko neprijatna bila, doprinosi razumijevanju situacije i prilagođavanju, ona ima svoju biološku i psihološku svrhu. Klinički simptom, naprotiv, označava emocionalni doživljaj koji je izvan proporcije sa stvarnim uzrokom, trajanjem prelazi adaptivni period i značajno narušava sposobnost funkcionisanja (npr. u radu, odnosima, brizi o sebi). Ovakav pristup ne umanjuje intenzitet ni značaj nečijeg doživljaja. Svaka emocija, bilo da spada u „normalnu“ ili kliničku kategoriju, zaslužuje razumijevanje i prostor za izražavanje. Diferencijacija nije pitanje vrijednosti emocije, već kliničke preciznosti kako bismo onima kojima je potrebna stručna pomoć pružili adekvatnu podršku, a onima koji prolaze kroz prirodan proces adaptacije omogućili da ga razumiju i izdrže bez dodatne stigmatizacije.
Kako ističe Horwitz i Wakefield (2007), gubitak sposobnosti razlikovanja tuge od depresije ne dovodi samo do dijagnostičkih grešaka, već i do društva koje postaje sve manje tolerantno na normalnu ljudsku patnju.
Povratak emocionalne pismenosti
Rješenje leži u rehumanizaciji emocija i edukaciji zdravstvenih radnika i pacijenata. Normalizacija emocionalnog spektra ne umanjuje ozbiljnost poremećaja, već pomaže da ih jasnije prepoznamo. Psihološka edukacija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, kao i odgovorna digitalna komunikacija, ključni su koraci u smanjenju pogrešnih dijagnostičkih interpretacija. Takva kompetencija ne suprotstavlja se medicinskom pristupu, već ga nadopunjuje.
Posmatranje emocija kao prirodnog dijela ljudskog iskustva sprječava njihovu trivijalizaciju kroz pretjerano etiketiranje. Društvo koje uči da razumije i reguliše svoje emocije bez oslanjanja na prečice, stvara stabilniju, otporniju zajednicu u kojoj se lakše prepoznaje pravi trenutak za podršku, a prirodni procesi dobijaju prostor da se odviju na zdrav način. Takvo društvo postepeno gradi kulturu uravnoteženosti, odgovornosti i dugoročnog psihološkog zdravlja.
Zaključak
U vremenu hiperpsihoedukacije, emocionalna nelagoda često se doživljava kao alarm. Ali emocije nisu greška — one su navigacioni sistem. Dijagnoza je dragocjena kada postoji poremećaj, ali kada se koristi na mjestu normalne reakcije, dugoročno šteti i pojedincu i sistemu. Pretjerano etiketiranje i preuranjena medikacija normalnih reakcija smanjuju prirodnu rezilijentnost i toleranciju na neugodna osjećanja, stvarajući naviku traženja lakih rješenja umjesto suočavanja.
Povratak emocionalne pismenosti znači povratak realnoj slici čovjeka. Emocije nisu kvar, već dokaz života.
Bibliografija (APA 7)
American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th ed.). APA Publishing.
Barrett, L. F. (2017). How emotions are made: The secret life of the brain. Houghton Mifflin Harcourt.
Bonanno, G. A. (2019). The end of trauma: How the new science of resilience is changing how we think about PTSD. Basic Books.
Gross, J. J. (2015). Emotion regulation: Current status and future prospects.
Psychological Inquiry, 26(1), 1–26.
Haslam, N. (2016). Concept creep:
Psychology’s expanding concepts of harm and pathology. Psychological Inquiry, 27(1), 1–17.
Horwitz, A. V., & Wakefield, J. C. (2007). The loss of sadness: How psychiatry transformed normal sorrow into depressive disorder. Oxford University Press.
Kendler, K. S. (2016). The nature of psychiatric disorders. World Psychiatry, 15(1), 5–12.
Nussbaum, M. (2001). Upheavals of thought: The intelligence of emotions. Cambridge University Press.
Rosen, G. M., & Lilienfeld, S. O. (2016). The diffusion of responsibility effect in mental health education on social media. Perspectives on Psychological Science, 11(6), 963–971.
Taylor, S. E. (2021). Health psychology (11th ed.). McGraw-Hill Education.
Wakefield, J. C. (2013). DSM-5, psychiatric epidemiology and the false positives problem. Acta Psychiatrica Scandinavica, 127(1), 3–10.
