“Homeopatski lijek ne liječi, već pomaže da se naš organizam sam vrati u stanje harmonije. U svima nama postoji unutrašnji ljekar i sposobnost samoizlječenja koje nam je priroda podarila. Homeopatski lijek je samo katalizator tog procesa”.
Homeopatija je sistem liječenja koji se zasniva na principu da se liječi osoba, a ne bolest. To znači da će se terapija birati individualno za pacijenta, a ne za njegovu dijagnozu. Najčešći slučaj u homeopatskoj ordinaciji je da će pacijenti sa istom dijagnozom dobiti različite homeopatske ljekove, koji se nazivaju konstitucionalnim. To su ljekovi koji odgovaraju osobi kako na mentalnom i emotivnom, tako i na fizičkom nivou. Homeopat će najveći dio vremena na prvoj konsultaciji provesti u prikupljanju informacija koje se tiču pacijentovog emotivnog i mentalnog stanja, stresa, osobina i karaktera, naravi, čak i onda kada je osoba došla zbog fizičkih tegoba kao što je, primjera radi, visok pritisak ili artritis. Taj aspekt pacijenta najvažniji je u odabiru terapije i ključan za diferencijalnu dijagnozu između ljekova kojih ima preko četiri hiljade u homeopatskoj farmakopeji.
Većina bolesti vuče svoje korijene u psihi i zato se mnoga stanja prepoznaju kao psihosomatska stanja i bolesti. Naše misli proizvode kaskadne endokrine reakcije u organizmu i oslobađaju supstance koje djeluju na rad unutrašnjih organa. U zavisnosti od karakteristika naših misli i osjećanja, oslobodiće se i odgovarajući hormoni ili neurotransmiteri. Bijes ili strah oslobodiće adrenalin koji, primjera radi, sužava krvne sudove i dovodi do povišenog krvnog pritiska. Isti taj adrenalin, ako je povišen u toku dana, usloviće i nesanicu jer remeti prirodan ciklus oslobađanja serotonina i melatonina koji nam omogućavaju lagodan san. Skoro svaka emocija propraćena je odgovarajućom hemijskom reakcijom u organizmu. Veoma interesantna i poučna knjiga na tu temu je “Molekuli emocija” od dr Candace Pert, naučnice koja je istraživala i pratila vezu između emocija i biohemijskih reakcija u ljudskom organizmu. U homeopatskom pristupu liječenja, ako lijek ne odgovara mentalno-emotivnom stanju i karakteristikama pacijenta, ne može doći do izlječenja ni na fizičkom nivou. Da bismo to pojasnili daćemo nekoliko primjera iz homeopatske ordinacije: Svetlana je pacijentkinja u ranim dvadesetim godinama, koja ima astmu. Ona se pojavila u njenoj petnaestoj godini i pogoršala se od kako je na studijama usljed stresa. Na osnovu svih dobijenih karakteristika, kako u pogledu simptoma astme, tako i na osnovu mentalno-emotivnih i generalnih osobina, izabran je konstitucionalni lijek. Međutim, i pored nekoliko promjena u terapiji i korekcija u ishrani, poboljšanje je bilo neznatno. Svetlana nije odustajala i na kontrolnoj konsultaciji upitala sam je da li ima nešto što mi o sebi nije rekla. Na to moje pitanje, ona je briznula u plač i rekla da nije mogla biti potpuno otvorena ranije, iako je znala da je to u homeopatskoj dijagnozi veoma važno. Priznala mi je da godinama skriva tajnu o seksualnom zlostavljanju u mladosti, poslije kojeg se pojavilo gušenje i astma. Ova spoznaja je potpuno promijenila izbor lijeka jer je slika simptoma sada bila upotpunjena mentalno-emotivnim aspektom, emocijama srama, poniženja i straha. Novoizabrani lijek je djelovao kao školski primjer adekvatno izabrane terapije. Nakon nekoliko mjeseci napadi gušenja su prestali, a što je za Svetlanu bilo još značajnije, uspjela je da prekine “pupčanu” vrpcu sa svojom prošlošću i da na cio događaj gleda drugačijim očima i osjećanjima. Smogla je snage da se povjeri svojoj porodici i da potraži pomoć psihoterapeuta. Veoma interesantan slučaj prenosa emocija s majke na bebu u utrobi i posljedično razvijanje mentalnog stanja kod djeteta kasnije bio je slučaj moje pacijentkinje iz Toronta. Sandra je bila uspješni terapeut i imala je svoj renomirani fizioterapeutski centar. Bila je samohrana majka petogodišnjeg dječaka. Adam je sa pet godina i dalje koristio pelene za veliku nuždu i ni u čijem prisustvu nije htio da je obavi, ni u vrtiću, a ni u svom toaletu. Bio bi jako ljut i posramljen ako bi ga neko uhvatio na djelu i ukazao na to. Uzimanje anamneze kad su djeca u pitanju obuhvata uvijek i uzimanje podataka od majke o njenom stanju u trudnoći. Sandra se povjerila da je u toku trudnoće doživjela šok kada ju je njen vjerenik napustio, a ona je sve vrijeme imala jak osjećaj srama što će roditi dijete bez oca i što je napuštena. Svoja osjećanja nije dijelila ni sa kim i stoički je prošla kroz cio period. Na osnovu svih karakteristika djeteta, kao i na osnovu majčinog stanja u trudnoći, izabran je lijek koji bi inače bio zaobiđen da nije bilo majčinog svjedočenja i da se odluka o terapiji bazirala samo na podacima koji odgovaraju djetetu. Isti lijek dat je i Sandri i Adamu. Bilo je fascinantno vidjeti transformaciju kod oboje. Čak i kada homeopat zna u teoriji šta bi trebalo da očekuje kod pravilno odabrane terapije, uvijek je čudesno kada, kao ljekar, prisustvujete transformacijama vraćanja organizma u ravnotežu na svim nivoima.
Homeopatski lijek, mora se naglasiti, ne liječi, već pomaže da se naš organizam sam vrati u stanje harmonije. U svima nama postoji unutrašnji ljekar i sposobnost samoizlječenja koje nam je priroda podarila. Homeopatski lijek je samo katalizator tog procesa. Piše: dr Snežana Tomić, homeopata
Add comment