Ono što se smatra porodicom i porodičnim životom značajno se promijenilo tokom posljednjih deset godina. U mnogim zemljama Zapadne Evrope više od 40% brakova završi razvodom. U Crnoj Gori stopa razvoda iznosi 0,7 (na 1.000 sklopljenih zakonskih veza bilo je 133,5 razvoda). Pored toga, sve su češći novi oblici porodičnog života, kao što su „binuklearne” porodice, „jednoroditeljske”, „miješane” porodice. Mijenjaju se, takođe, i očekivanja od muškaraca i žena, naročito kada je u pitanju briga o djeci, dijeljenje porodičnih uloga, obezbjeđivanje sredstava za život. Novi, brži način života i promjena radnog vremena dodatno utiču na mišljenje da je, na određeni način, porodica u krizi i da na ovo treba gledati kao na fundamentalnu prijetnju stabilnosti društva.
Ono što smatramo porodicom uslovljeno je ideologijom i nasljeđem društva u kom živimo u određenom momentu, pa je značenje porodice i porodičnog života oblikovano posredstvom dominantne ideje o tome kakva bi porodica „trebala da bude”. Osim toga, odluka o tome kakva bi porodica „trebala da bude” donosi se i na nivou pojedinca, tj. partnera koji će zajedno odlučiti o tome da li će se vjenčati, imati djecu, kako će brinuti o djeci i sl. Ovo znači da će ideologiju koja je dominantna u društvu a vezana za mišljenje o tome šta je „normalna porodica” prenijeti na svoju ličnu „porodičnu kulturu”, tradiciju i dinamiku porodičnog sistema. Usljed toga, u posljednjoj deceniji javljaju se različiti oblici porodičnog života, koji su često u tradicionalnoj kulturi, ocijenjeni kao „nenormalni” ili barem „čudni” i strani. Skloni smo da osobe koje dolaze iz porodičnih okvira koji su drugačiji od naših sopstvenih tretiramo drugačije, da ih isključimo ili barem distanciramo od aktivnosti koje su dio svakodnevnice. Iz tog razloga određenje „normalnosti” porodice potrebno je sagledati na nov način.
Pored mnogih poznatih određenja „normalnosti”u ovom članku ćemo o tome razmišljati kao o funkcionalnosti istog. Funkcionalnost porodičnog sistema ogleda se kroz organizacione procese, komunikacione procese i sistem vjerovanja.
Za sve porodice je neophodno da razviju fleksibilnu ali stabilnu organizacionu strukturu za optimalno funkcionisanje. U okviru te strukture potrebno je da postoji stabilnost predvidivih konzistentnih pravila i uloga, tj. da svaki član porodice zna šta se od njega očekuje i šta da očekuju međusobno. Pored toga, svaka funkcionalna porodica uspješno pronalazi balans između održavanja preferiranih porodičnih obrazaca i prilagođavanja razvojnim zahtjevima članova porodice i okoline. U funkcionalnim porodicama pravila su jasna ali i fleksibilna, ljudska, adekvatna, sa mogućnošću da se mijenjaju u zavisnosti od razvojnih potreba članova.
Ono što je odlika funkcionalnih porodica jeste i jasna komunikacija, otvoreno emocionalno ispoljavanje i zajedničko rješavanje problema. U funkcionalnim porodicama veći dio komunikacije je direktan, namijenjen osobi na koju se odnosi. Usaglašenost između verbalnih poruka i poruka na nivou ponašanja stalna je i nedvosmislena i članovima porodice omogućava visok kvalitet komunikacije. Uz takvu, direktnu i otvorenu komunikaciju postoji otvoreno i iskreno dijeljenje emocija. Svakom izrečenom porukom pokazuje se poštovanje osjećanja, potreba i razlika među članovima porodice. Interesovanje za ono što čine drugi, zajedničko je za sve članove porodice, i to ne samo interesovanje već i aktivno uključivanje, ukoliko postoji potreba za tim. Zajedničko rješavanje problema ogleda se u mogućnosti porodice da prepozna problem, ostvari komunikaciju sa onima koji su uključeni u problem ili od kojih je moguća pomoć, da sagleda sve mogućnosti, resurse i teškoće, donese odluku o planu i da tokom rješavanja problema na adekvatan način prati svoju uspješnost.
Porodični sistem vjerovanja doprinosi osjećaju povezanosti i organizuje iskustvo koje omogućava članovima porodice da razumiju krizne situacije. Zajedničke aktivnosti vezane za rituale, običaje i rutinu uvode redovni kontakt i red u porodicu koja u sadašnjosti ima brz tempo.
Već je pomenuto da porodice mogu imati različite oblike koji mogu biti funkcionalni. Ono što treba akcentovati jeste da nije bitna forma, oblik porodičnog života, već proces i kvalitet odnosa u porodici. Različite porodične forme imaju različite izazove, različita strukturalna ograničenja i različite resurse za funkcionisanje.
Uspješna porodica se prilagođava kroz vrijeme, na osnovu predvidljivog ponašanja i u skladu sa porodičnim pravilima. Pritom se održava porodično jedinstvo i poštuju individualne i razvojne potrebe njenih članova. Načini prilagođavanja su svojstveni svakoj porodici, ali je karekteristika svih funkcionalnih porodica veliki repertoar rješenja i veća fleksibilnost.
Djeluje kao da su u sadašnjem momentu pred porodicu stavljeni veliki zahtjevi, ali je sigurno i da su funkcionalne porodice svuda oko nas, tj. da članovi porodice uspijevaju da na adekvatan način organizuju svoj porodični život. Sigurno je da je doprinos svakog člana porodice važan za njeno zdravo funkcionisanje.
Piše: Milica Belada, diplomirani psiholog, master
Add comment