Kako se urođeni zaštitini mehanizam pretvara u problem?
Aleksandra Vojvodić
Pitanje šta je stres dugo je razmatrano u psihologiji a stručna i laička perspektiva ovog pojma se vremenom mijenjala. Svim tim tumačenjima zajedničko je to što se stres prepoznaje kao „reakcija na nešto“. Ipak, mnogo je teorija nastalo upravo kao pokušaj da se odgovori na praktično važno pitanje: „Šta je to nešto i šta možemo uraditi povodom toga?“.
Stres je reakcija do koje dolazi usled nekog događaja, bilo da je on porijeklom iz sredine koja nas okružuje ili iz organizma. Stresogeni događaj je onaj koji će vjerovatno poremetiti naš uobičajeni životni tok i ugroziti nešto što nam je važno: naše samopoštovanje, samopouzdanje, društveni status ili poziciju u zajednici, materijalna dobra, naš život ili život bliskih osoba. To su događaji koji od nas zahtijevaju promjenu, najčešće neželjenu i neugodnu, ali neophodnu da bi se uspostavila adaptacija. Iako nam je sres najpoznatiji kao nešto neugodno, on je adaptivni mehanizam i bez njega naša adaptacija vjerovatno ne bi bila dovoljno korisna za nas.
Najčešća podjela stresogenih događa u literaturi je na:
- a) velike životne događaje,
- b) hronične stresore,
- c) traumatske događaje i
- d) dnevne mikrostresore.
Iz navedene podjele stresogenih događaja, uviđamo da stres ne nastaje kao posledica isključivo negativnih događaja (smrt, gubitak posla i sl.), već i onih događaja koji nisu negativni ali zahtijevaju promjenu i adaptaciju, kakvi su veliki životni događaji (zasnivanje porodice, preseljenje, porođaj…). Sa druge strane, vidimo da „mali stresori“ koji se nazivaju dnevnim mikrostresorima itekako mogu da dovedu do stresnih reakcija.
Ipak, nije samo ono što se dešava spolja uzrok stresa. Važno je ono što se dešava u nama tokom promjena u spoljašnjoj i unutrašnjoj sredini. Fiziološke reakcije su prateći dio mehanizma koji prati stresne reakcije, pa je u tom smislu prisutna i povišene pobuđenosti organizma – kroz aktivnost simpatičkog nervnog sistema. U stresnim situacijama se luči više kortizola, više adrenalina i ubrzava se rad srca, povećava znojenje itd.
Ipak, savremeni koncepti stresa uključuju još jednu komponentu: naše intrapsihičke procese – ono što mislimo, doživljavamo i osjećamo tokom promjena u spoljašnjoj sredini. Naša subjektivna procjena potencijalnih stresnih događaja, način na koji objašnjavamo stresni događaj, način na koji vidimo sebe u odnosu na njega – su od velikog značaja za prevladavanje stresa.
Kako se urođeni zaštitini mehanizam pretvara u problem?
Kada razmišljamo o stresu, ne možemo zanemariti činjenicu da sve što je ostalo i opstalo u ljudskoj psihi tu sa razlogom. Cjelokupni mehanizam u vezi sa stresom ima za cilj da unaprijedi i obezbijedi adaptaciju na novonastale okolnosti, bilo kog tipa. Ipak, taj proces može i vrlo često jeste neugodan i neprijatan. Poslednjih nekoliko godina mnogo se razmatra i piše o stresu i njegovoj vezi sa tijelom. Stresna reakcija u sebi sasvim sigurno uključuje tjelesne reakcije, samim tim stres utiče na naš organizam i izaziva određene promjene u njemu. Ali, postavlja se pitanje kako i zašto taj, kako smo ga ovdje nazvali, adaptivni i urođeni mehanizam postaje naš neprijatelj i potencijalni uzročnik tjelesnih bolesti?
Zašto stres postaje problem?
Dugotrajna izloženost stresoru
Kada smo dugo izloženi izvorima stresa, mentalne i fizičke snage organizma se iscrpljuju što može dovesti do slabljenja imuniteta i samim tim povećane predispozicije za nastanak nekih oboljenja. Ipak, ovdje je važno istaći da naše tijelo ima velike kapacitete za nošenje sa stresom, ali to ipak ne znači da bi trebali da ih bezobzirno iscpljujemo.
Način na koji razmišljamo
To šta mislimo u onom periodu kada se stres događa odlučujuće je za produživanje stresne reakcije. Pretjerano negativno mišljenje dovodi do neprijatnijih emocija, povećava fiziološke reakcije na stres, povećava kortizol koji dugoročno može oslabiti imunitet.
Samovrednovanje
Samokritika (“Nisam dovoljno dobar/ra da ovo riješim.”) smanjuje samopouzdanje i stvara začarani krug: nesigurnost → nepovjerenje u svoje kapacitete → anticipacija neuspjeha → još veći stres.
Potiskivanje emocija
Ako stalno ignorišemo svoje emocije tijelo “govori umjesto nas” kroz bolove, nesanicu, psihosomatske i hronične bolesti. Kaže se da onda kada naš um ne može da vidi ono što je potrebno (najčešće zbog zaštitnih mehanizama) naše tijelo govori umjesto njega.
Nedostatak strategija za suočavanje
Bez zdravih mehanizama za smanjenje stresa (fizička aktivnost, razgovor, relaksacija), organizam ostaje “zaglavljen” što remeti metabolizam, san i koncentraciju. Primjena negativnih mehanizama suočavanja, poput izbjegavanja, zloupotrebe supstanci ili toksičnih distrakcija, samo dodatno komplikuje i odlaže oporavak.
Stres, iako prirodan mehanizam za preživljavanje, postaje neprijatelj kada ga ne čujemo na vrijeme. Kombinacija dugotrajne izloženosti, negativnih misli, potisnutih emocija i nedostatka alata za suočavanje remeti ravnotežu tijela i uma.Kroz rad na samopouzdanju, zdravim rutinama i traženju podrške, psihosomatske posljedice mogu biti signal za promjenu – a ne kazna.
