Stručnjaci upozoravaju da u dijelu javnosti postoje neutemeljene predrasude i pogrešne pretpostavke o štetnosti vakcina i vakcinacije, a roditelje savjetuju da ne odugovlače sa vakcinisanjem djece. Nauka pažljivo odmjerava rizike i koristi od vakcinacije.
Institut za javno zdravlje je 17. novembra organizovao jednodnevni seminar za novinare na temu vakcinacije.
– Cilj vakcinacije jeste da pokušamo da ubrizgavanjem u organizam oslabljenog prirodnog uzročnika neke zarazne bolesti, isprovociramo imunološki odgovor, tako da se čovječiji organizam, kada se suoči sa pravim uzročnikom (virusom, bakterijom), odbrani i ne oboli. Vakcina sama za sebe ne djeluje protiv uzročnika bolesti, kao antibiotici, već provocira naš imuni sistem gotovo na identičan način kao što to radi prirodni uzročnik, te tako priprema našu imunološku odbranu. Vakcine su spriječile ogroman broj obolijevanja i smrtnih ishoda. One se koriste preventivno, pa je vrlo moguće da nam u budućnosti vakcina bude jedino rešenje, jer je sve veća rezistentnost na antibiotike, a naš imunološki sistem dizajniran je tako da može da izađe na kraj sa svakim uzročnikom, bio rezistentan ili ne bio -kazao je dr sci med Dragan Laušević, epidemiolog i direktor Centra za kontrolu i prevenciju bolesti u Institutu za javno zdravlje Crne Gore. On je u susretu sa novinarima, povodom sve prisutnijih stavova o štetnosti vakcinacije, koje nerijetko i nekritično prenose mediji, istakao da se vakcine smatraju „jednom od najboljih javno-zdravstvenih specifičnih mjera“, jer one sprečavaju patnju i obolijevanja, a ne samo teške ishode i komplikacije, kao što je to kada se primjenjuju antibiotici.
– Gotovo trideset godina nije pronađena nijedna nova grupa antibiotika, postojeći se previše zloupotrebljavaju, što dovodi do rezistencije. Od vakcina trenutno nemamo boljih sredstava za sprečavanje pojave epidemija zaraznih bolesti, a možda će se to u budućnosti desiti, ali to je daleko od nas. Sve vakcine su dizajnirane da budu djelotvorne, efektivne, bezbjedne, ekonomski isplative i neophodne ljudskoj populaciji. Jedno od značenja riječi bezbjedno jeste kada je nešto bezopasno, ne izaziva štetu i loše posljedice. Međutim, vakcina kao i svaki drugi lijek izaziva neželjene reakcije. Otok kao lokalnu reakciju, pa do sistemskih kao što je temperatura ili slabost. Katkad se dese i malo teže reakcije poput febrilnih grčeva, konvulzija, imunotrombocitopenije, te izuzetno rijetko, na više od milion slučajeva, paraliza udova. Da li ovo moje nabrajanje znači da vakcine nijesu bezbjedne? Život može da se izgubi kupajući se u kupatilu. Tako u Americi svake godine umre 350 ljudi. Hoću da kažem da nema bilo koje dnevne aktivnosti koja je sto odsto bezbjedna, čak i pijenje vode ima letalnu dozu. Razlika između toksina i lijeka je samo u dozama, nešto u maloj dozi može biti ljekovito, a u velikoj toksično – kaže dr Lauševič, objašnjavajući da je drugo značenje bezbjednosti, koja je ključno pitanje koje se potencira u medijima o pitanju vakcina i vakcinacije, kada nas „nešto štiti od realne opasnosti“.
– Opasnost ili bolest je značajno veća od one koju bi mogla da nam nanese vakcina. Korist od vakcinacije bi trebalo da bude značajno veća od rizika koji nosi njihova upotreba. To je ključ čitave priče – odnos koristi i rizika. Mi u životu odluke uvijek donosimo tako što vagamo između rizika i koristi. Ne može biti ništa apsolutno dobro ili apsolutno loše. Protivnici vakcinacije se pozivaju i na lične slobode, ali one se zaustavljaju na onom mjestu gdje naše činjenje ili nečinjenje može da ugrozi bezbjednost drugog. Zato postoji Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Pravo i obaveza države je da spriječi patnje i umiranje svojih ljudi, ali isto tako da smanji troškove koje izazivaju bolesti. Drugo je kako ljudi opažaju korist od vakcinacije i rizik upotrebe. Na nivou društva opažajna vrijednost za vakcinaciju opada kako njihova vrijednost raste. Kad se bolest eliminiše, građani ne osjećaju da više postoji bilo kakav rizik i čude se zašto se to radi kada bolesti nema, ali ima neželjenih reakcija. Ljudima treba jasno predočiti, i tu je uloga medija velika, da se bolesti opet pojavlju čim prestane vakcinacija i obratno. Kada je obuhvat vakcinacije bio preko 90 odsto, gotovo da nije bilo obolijevanja, ali zbog svih ovih stvari koje se plasiraju o vakcinama došlo je do ponovnog rasta obolijevanja, za šta nam je primjer teška klinička slika velikog kašlja ili najnovije pojava epidemije malih boginja. Moramo prihvatiti postojanje nekih neželjenih reakcija, koje su daleko rjeđe nego što su komplikacije i uopšte obolijevanje. Zadatak nauke i medicinske struke jeste da pružimo pravu i provjerenu informaciju, jer se samo na osnovu njih može donjeti prava odluka. Ako je čovjek izložen neprovjerenim informacijama ili dezinformacijama, donijeće pogrešnu odluku. Mi koji se zalažemo za vakcinaciju razmišljamo probabilistički, računajući stalno onaj odnos rizik-korist. To je mnogo teži i mučniiji put, jer zahtijeva prikupljanje velikog broja činjenica. Za razliku od naučnika, većina ljudi razmišlja heuristički, na osnovu osjećaja, bez pretjeranog znanja i izučavanja. U narodu se kaže: “Lako je donositi odluke onome koji ništa ne zna“. Heuristički loš ishod se posmatra sa mnogo više tolerancije kad je on posljedica nečinjena, nego činjenja. Mnogo se lakše podnosi odlazak u bolnicu znog malih boginja, nego kada se desi neka reakcija kao posljedica vakcinacije. Ali, zaboravlja se da je i odluka da nekog ne vakcinišemo takođe činjenje. Korist koju vakcinacija donosi današnjim roditeljima je manje važna, a to zabrinjava. Postali smo malo sebični, ne interesuje nas puno da pomognemo drugima, pogotovu ako to vodi do diskomoditeta. Neka oboljenja će se desiti sa ili bez vakcinacije. Oboljenja se dešavaju uobičajeno, a mogu biti i neželjeni efekat vakcinacije. Ali ako se ne vakcinišemo učestalost obolijevanja je mnogo veća – kazao je dr Laušević.
Add comment