Kardiovaskularne (KV) bolesti su vodeći uzrok umiranja u svijetu, a mogu izazvati i invalidnost, gubitak radne sposobnosti, kao i uvećanje troškova zdravstvene zaštite. Među najzastupljenijim kardiovaskularnim bolestima je esencijalna hipertenzija, pa samim tim njena kontrola jeste najveći terapijski prioritet.
U zdravstvenom sistemu 21-og vijeka, farmaceut ima jednu od glavnih uloga u zbrinjavanju hipertenzije, povećavajući kvalitet medicinske pomoći, te pritom smanjujući učestalost i težinu neželjenih efekata. Sve aktivnosti farmaceuta su usmjerene ka unapređenju kvaliteta antihipertenzivne terapije, a zasnivaju su na: poznavanju farmakodinamskog i farmakokinetskog profila lijeka, znanju o neželjenim efektima, njihovoj predvidljivosti, reverzibilnosti, učestalosti i težini, kao i na poznavanju indikacija, kontraindikacija i interakcija određenih antihipertenziva sa drugim ljekovima.
Uloga farmaceuta je savjetodavna i edukacijska, a primijenjene tehnike mogu biti individualne ili grupne, direktne ili indirektne (sa ili bez direktnog kontakta sa pacijentom), preko sredstava informisanja ili radionica. Farmaceuti doprinose liječenju i kontroli hipertenzije u velikoj mjeri i na više načina, poput:
• naglašavanja važnosti samokontrole krvnog pritiska (KP) kod svih hipertoničara jer ona pomaže doktoru u praćenju bolesti;
• informisanja pacijenata o važnosti mjerenja KP ujutro zbog prevalencije srčanih i cerebrovaskularnih događaja;
• isticanja posebne važnosti mjerenja KP kod mlađih osoba, jer je on jedan od faktora KV rizika, pa u odsustvu intervencije njihova dugoročna izloženost povećanom KV riziku može dovesti do visokog rizika u srednjim godinama s potencijalnim skraćenjem očekivanog životnog vijeka;
• davanja uputstava o pravilnom mjerenju KP, što podrazumjeva savjete kako, kada i koliko često ga treba mjeriti. Pacijenta treba upozoriti na korištenje manžetne prave veličine, što je najvažnije pri izboru odgovarajućeg aparata za mjerenje KP;
• mjerenja pritiska i organizovanja savjetovališta o hipertenziji u apoteci;
• pažljivog slušanja pacijenta i upozoravanja na moguća neželjena dejstva antihipertenziva jer su ona čest uzrok nesaradnje;
• upozoravanja na moguće interakcije antihipertenziva s drugim ljekovima (npr. s ibuprofenom koji je najprodavaniji bezreceptni lijek – on je inhibitor sinteze prostaglandina neophodnih za normalnu perfuziju bubrega, i može smanjiti hipotenzivni učinak većine antihipertenziva);
• ponavljanja da liječenje hipertenzije traje do kraja života i da pacijenti ne smiju na svoju ruku mijenjati ili prekidati terapiju;
• prepoznavanja loše kontrole hipertenzije – pitaju pacijenta koristi li antihipertenzive svaki dan, u koje vrijeme ih koristi i savjetuju o ispravnoj primjeni antihipertenziva;
• ukazivanja na važnost primjene brojnih nefarmakoloških mjera, od kojih treba izdvojiti:
– savjetovanje o pravilnoj ishrani i važnosti konzumiranja povrća i voća, niskomasnih mliječnih proizvoda i ribe;
– naglašavanje uloge omega 3 masnih kisjelina u prevenciji KV bolesti;
– preporučivanje manjeg unosa soli tj. izbjegavanja presoljene hrane, savjetovati unos više obroka pripremljenih od prirodnih namirnica koje sadrže više kalijuma;
– motivisanje pušača na prestanak pušenja, a kada je neophodno preporučivanje i nikotinske zamjenske terapije. Farmaceut takođe treba naglasiti da pasivno pušenje izaziva porast rizika od bolesti povezanih s pušenjem. Ohrabrujući podatak pri savjetovanju jeste informacija da osobe koje prestanu pušiti prije srednje životne dobi imaju očekivano trajanje života, koje nije različito od osoba koje nikada nijesu pušile;
– upućivanje pacijenta kako se računa indeks tjelesne mase, kao i da promjene poput smanjenja tjelesne mase trebaju biti postupne preko smanjenog unosa kalorija i redovne fizičke aktivnosti. Realan cilj smanjenja prekomjerne tjelesne mase trebao bi biti 7–10% tokom 6-12 mjeseci;
– upozoravanje hipertoničara na povećan rizik moždanog udara u slučaju opijanja. Ako im je izmjeren povišeni KP početkom nedjelje, pitati o konzumiranju alkohola tokom vikenda;
– informisanje hipertoničara (pogotovo mlađih) da intenzivno izometrično vježbanje poput dizanja tegova nije preporučljivo jer može dovesti do porasta pritiska. Savjetovati hodanje, trčanje, plivanje.
Farmaceut može preko tzv. obnovljivih recepata posumnjati u nesaradnju pacijenta (npr. pacijent ne podigne lijek u predviđenom roku jer ga ne koristi svaki dan, nego po potrebi, ili je posudio „lijek za pritisak“ od druge osobe, ili ga je ranije potrošio nego što je bilo predviđeno rokom). Upravo takvim pacijentima treba ponavljati koliki rizik predstavlja neliječena i nekontrolisana hipertenzija.
S obzirom na to da je farmaceut glavno i odgovorno lice u procesu obezbjeđivanja terapije antihipertenzivima, koja će unaprijediti kvalitet života pacijenta, nadam se da će se prepoznati i uočiti korist koju bi prije svega pacijenti, a potom i kompletan zdravstveni sistem Crne Gore, mogli da imaju od angažovanja farmaceuta na sekundarnom i tercijarnom nivou zdrastvene zaštite. Imajući u vidu da je farmaceut prvi (prilikom pojave prvih simptoma) i posljednji (prilikom predaje terapije pacijentu) zdravstveni stručnjak kome se pacijent obraća za pomoć, naš najbitniji zadatak upravo jeste da opravdamo ulogu koja nam je dodjeljena i budemo čuvari zlatne kapije zdravlja.
Jelena Rudović, dr pharm
Dodajte komentar