Na Medical-ovoj konferenciji u Budvi razmatrane i gastroenterološke teme
Benefiti i rizici u vezi sa primjenom inhibitora protonske pumpe bili su tema stručnog predavanja dr sci Velimira Miloševića, iz PZU „Codra”. U okviru sesije posvećene gastroenterologiji na Medical-ovoj konferenciji u Budvi prikazan je, po riječima izlagača, uprošćeni sveobuhvatni presjek onoga što znamo nakon više od 30 godina primjene inhibitora protonske pumpe, i ono što najviše ljekare zanima – neželjeni efekti u vezi sa njihovom dugotrajnom upotrebom kao i interakcije sa drugim ljekovima.
Naša realnost, a najvjerovatnije i bliska budućnost
Inhibitori protonske pumpe u upotrebi su duže od 30 godina − od 1988. Predstavljaju revolucionaran pomak u liječenju bolesti koje su vezane za hiperaciditet, odnosno povišeno lučenje želudačne kisjeline. Njihovom pojavom operativno liječenje ulkusa, tj. čireva, postaje ekstremno rijetko. Postoje, naravno, i dalje pacijenti kod kojih ovaj način liječenja nije optimalan. Tu spada dio onih pacijenata koji pate od refluksne bolesti jednjaka. Njih je, po objašnjenju dr Miloševića, jako malo i to su kandidati za hirurško liječenje refluksne bolesti. Nije da nemamo nove ljekove koji će prije ili kasnije potisnuti inhibitore protonske pumpe, ali neće to biti baš sjutra. Neki od tih ljekova, sa drugačijim mehanizmom dejstva, registrovani su tek prije par godina u Japanu i Južnoj Koreji. U Evropi su tek u fazi kliničkih studija, ali zasad oni nisu naša realnost, dok su inhibitori još uvijek sadašnjost, a najvjerovatnije i bliska budućnost – kaže dr Milošević.
Neželjeni efekti u vezi sa nepravilnom upotrebom
Inhibitori protonske pumpe spadaju u ljekove široke dostupnosti. Čim imate lijek koji je svima dostupan, imate široku populaciju koja ga koristi. Ono što stvara problem jesu neadekvatne indikacije. Dakle, nije problem kada date lijek pacijentu kome on treba, problem su oni pacijenti koji ga koriste a možda ne bi trebali − objašnjava dr Milošević. Tu onda dolazi do nepotrebne dugotrajne upotrebe, a time se stvara prostor za neželjene efekte i interakcije sa drugim ljekovima.
Činjenica je da pacijenti mogu samostalno koristiti inhibitore protonske pumpe, npr. kada osjete gorušicu, ali, s druge strane, lijek može maskirati tegobe izazvane vrlo ozbiljnim, nekad malignim oboljenjima. Naročito su problem stariji. Kako zbog toga što imaju često pridružene bolesti, ali i činjenice da često koriste veliki broj drugih ljekova, oni su najranjivija populacija kada govorimo o neželjenim efektima i kada očekujemo neželjene interakcije sa drugim ljekovima. S druge strane, napominje dr Milošević, skorije italijanske studije pokazuju da preko 30% ljekara ne propisuje ove ljekove u pravim indikacijama (ne propisuju ih uopšte ili ih daju u manjoj dozi), nerijetko neopravdano dugo ili daju H2 blokatore koji nisu prihvatljivi za dugotrajnu upotrebu. U suštini, naglašava dr Milošević, ključna je pravilna indikacija i ona smanjuje rizik od neželjenih efekata.
Osnovne indikacije
Inhibitori protonske pumpe predstavljaju lijek izbora u refluksnoj bolesti jednjaka. Ustaljeno je mišljenje da pacijenti sa neerozivnom refluksnom bolesti jednjaka lošije reaguju na inhibitore. Međutim, rezultati posljednjih studija to ne pokazuju. Kada je napravljena funkcionalna dijagnostika, objašnjava dr Milošević, vidjelo se da ovi inhibitori u korelaciji sa kliničkim simptomima imaju vrlo komparativan učinak kod erozivne i neerozivne bolesti jednjaka. Taj tretman obično i često jeste dugotrajan, nekad zahtijeva i povećanje doze. Stoga se, kada je moguće, pribjegava intermitentnom, tj. cikličnom tretmanu, sa pauzama u liječenju, kako bi se spriječili neželjeni efekti
Kod pacijenata sa dijagnozom Baretovog jednjaka, koji predstavlja komplikaciju dugotrajne refluksne bolesti, postoji kontraverza u vezi sa primjenom ove grupe ljekova. Britanske preporuke upućuju da treba davati inhibitore ukoliko postoje tegobe, a kada nema tegoba, tretman se ne savjetuje. Američki gastroenterolozi ohrabruju dugotrajnu upotrebu inhibitora, jer po njihovim studijama ona ima antineoplastični efekat na način što konstantno smanjuje višak kisjeline, pa onda taj višak ne provocira intestinalnu metaplaziju kao prekanceroznu leziju u sluznici jednjaka.
Jedna prilično rijetka indikacija je imunološko – alergijsko oboljenje, tzv. eozinofilni ezofagitis kompleksnog patofiziološkog mehanizma. Dr Milošević navodi da je u dosadašnjoj praksi imao svega dva takva slučaja. Jako je teško prepoznati ovo oboljenje, i tek mikroskopski pregled biopsija sluznice jednjaka tokom gastroskopije dovodi do dijagnoze. Obično se pacijenti jave kada osjete zastajanje hrane u jednjaku. Zato je bitno da otkrijemo ove pacijente, da ne bi nakon nekoliko godina došli u situaciju da je potrebno vršiti resekciju jednjaka – upozorava dr Milošević.
Add comment