”Optimistična pristrasnost” kao prijetnja zdravlju tokom pandemije koronavirusa

0
200

Selman Repišti, magistar psihologije

Statističar i istraživač u oblasti mentalnog zdravlja

 

Nerealistični optimizam predmet je istraživanja kako socijalne i kognitivne psihologije (tačnije, oblasti poznate kao socijalna kognicija), tako i primijenjenih psiholoških disciplina, u okviru kojih se pokušavaju ponuditi praktična rješenja za različite socijalne, kliničke, organizacione i pedagoške probleme. U vezi sa pomenutim pojmom je pojam koji se odnosi na predmet ovog članka – optimistična pristrasnost (ili pristrasnost optimizma, engl. optimism/optimistic bias). Ona je definisana kao sklonost ka precjenjivanju značaja i uticaja faktora koji djeluju pozitivno po nas, a u isto vrijeme potcjenjivanju važnosti i djelovanja negativnih, odnosno rizičnih faktora. Kako navode J. Kos i V. Clarke (2001), optimistična pristrasnost povezana je sa mnogim negativnim događajima i ishodima: saobraćajnim nesrećama, srčanim oboljenjima, rakom kože i pluća, kao i rizičnim ponašanjima, poput upuštanja u seksualne odnose sa novim ili nepoznatim partnerima, bez korištenja zaštite.

U kontekstu zdravstvenog ponašanja ovaj vid pristranosti interpretiran je kao tendencija da precjenjujemo vlastitu zdravstvenu otpornost i potcjenjujemo stepen sklonosti različitim bolestima i izloženosti njihovim uzročnicima. Takođe, skloniji smo pretpostavci  i uvjerenju da će određeno medicinsko stanje prije zadesiti druge nego nas, što je sličan fenomen, poznat pod nazivom komparativni optimizam. N. Radcliffe i M. Klein (2002) su utvrdili da su osobe za koje je karakteristična ova vrsta pristrasnosti u razmišljanju (i, posljedično, ponašanju) manje svjesne potencijalnih rizika po zdravlje, ali i manje otvorene za nove informacije koje se plasiraju u cilju zaštite zdravlja. U jednoj švedskoj studiji koju su proveli R. Bränström i Y. Brandberg 2010. godine na uzorku adolescenata, utvrđen je visok stepen optimistične pristrasnosti, koja je bila još izraženija kod starijih ispitanika.

Optimistična pristranost ima svoju psihološku funkciju: služi nam da održimo pozitivnu sliku o sebi, tj. dovoljno visok nivo samocijenjenja (samopoštovanja). Potencijalna infekcija/bolest prijetila bi da naruši ovakvu sliku koju imamo o sebi, te se mogućnost da se zarazimo ili dobijemo neku bolest doživljava kao nešto što treba odbaciti ili zanemariti. S druge strane, kako se i može pretpostaviti, depresivne i anksiozne osobe manje su sklone ovoj vrsti pristranosti. Takođe, pojava određenog medicinskog problema (bilo kod nas samih ili kod bliskih nam osoba, npr. uže porodice), smanjuje tendenciju ka nerealističkom optimizmu u pogledu istih ili sličnih poteškoća.

Zdravstveno nepoželjni i rizični oblici ponašanja koji su karakteristični za jedan dio populacije tokom aktuelne pandemije donekle se mogu objasniti upravo optimističnom pristrasnošću. Ova ponašanja su:

(1) nenošenje maski u svim prilikama koje to zahtijevaju,

(2) neodržavanje minimalne propisane fizičke distance,

(3) neredovno i/ili nedovoljno pranje ruku,

(4) učestalo posjećivanje masovnih događaja,

(5) otpor prema imunizaciji i

(6) nepovjerenje prema zvaničnim podacima o broju inficiranih i umrlih.

S druge strane, pojava obolijevanja od COVID-19 infekcije kod jednog ili više članova jedne porodice može rezultirati smanjenjem stepena optimistične pristranosti u istoj porodici. Nadalje, ukoliko bi se u medijima prezentovao samo broj umrlih, došlo bi do jače optimistične pristrasnosti, budući da većina ljudi vlastitu smrt može percipirati kao nešto malo vjerovatno (drugim riječima, kao nešto što se ne može tako brzo i tako lako desiti nama). Možemo pretpostaviti i sljedeće: prikaz broja zaraženih po gradovima trebao bi smanjiti optimističku pristranost, jer u ovom slučaju dobijamo bliže, odnosno detaljnije informacije o distribuciji obolijevanja. Optimističnu pristrasnost moguće je redukovati i prikazivanjem slučajeva inficiranih koronavirusom u medijima, na način da oni po polu, starosti, tjelesnoj konstituciji i slično reprezentuju populaciju kojoj je namijenjena propaganda u cilju prevencije i suzbijanja infekcije. Još jedan način za smanjivanje ove vrste pristrasnosti (ali i drugih percepcija, uvjerenja, vjerovanja i stavova opšte populacije) jeste da velika većina medijskih poruka bude po svom intenzitetu umjerena, tj. da se ne prikazuju (gotovo) isključivo najozbiljniji slučajevi ili slučajevi sa blagom kliničkom slikom, već stanje osoba koje imaju simptome umjerenog intenziteta. Naime, previše blagi simptomi mogu se, u svijesti gledalaca TV-a, povezivati sa zanemarljivim posljedicama infekcije, a pretjerano ozbiljni simptomi mogu se percipirati kao nešto što je malo vjerovatno (”nemoguće”) i nekako ”daleko” i ”strano” našem iskustvu i očekivanjima.

Da rezimiramo: kao prvo, nivo optimistične pristranosti je moguće korigovati, što je naročito korisno prilikom usvajanja, prihvatanja i primjene mjera zdravstvene zaštite od strane opšte populacije. Drugo, valja potcrtati da ovaj vid pristrasnosti ne treba pomiješati sa optimizmom u pogledu npr. postoperativnog oporavka, perioda rekonvalescencije nakon preležane bolesti i slično. Ovakav vid optimizma pacijenta, sudeći po rezultatima istraživanja, povezan je sa pozitivnim zdravstvenim ishodima, percepcijom boljeg kvaliteta života i višim rezultatima na mjerama opšteg dobrostanja (engl. well-being). Treće, realističan pogled na svijet, sebe i budućnost predstavlja jedan od indikatora zrelosti ličnosti, koji je vezan uz sposobnost kritičkog mišljenja i zdrav uvid u vlastito stanje. Međutim, nekada je potrebno da osoba ”uljepša” vlastitu percepciju stvarnosti i sebe, kako bi lakše prebrodila neku životnu krizu ili nepovoljan događaj, što je poželjan mehanizam samopomoći, ukoliko se provodi s mjerom i ako je ograničenog trajanja. Četvrto, zdravstveno nepoželjna/rizična ponašanja tokom aktuelne pandemije nije moguće u potpunosti objasniti pomenutom vrstom pristrasnosti. Druga objašnjenja uključuju: sklonost vjerovanju u konspirativne sisteme (tj. teorije zavjere), nizak nivo zdravstvene kulture i opšteg obrazovanja, slaba medicinska pismenost tj. nedovoljna informisanost i znanja u području zdravstva, i slično.

Za kraj, dobro poznati moralni princip da ne činimo drugima ono što ne bismo željeli da drugi urade nama, definisan od strane I. Kanta, predstavnika idealističke filozofije, u atmosferi i vremenu aktuelne pandemije mogao bi se preformulisati na sljedeći način: ”Ne radite ništa protiv zdravlja drugih, odnosno ono što ne biste željeli da drugi čine na štetu zdravlja vaše porodice i vas samih.”

 

Literatura

Bränström, R. i Brandberg, Y. (2010). Health risk perception, optimistic bias, and personal satisfaction. American Journal of Health Behavior34(2), 197–205.

Kos, J. M. i Clarke, V. A. (2001). Is optimistic bias influenced by control or delay? Health Education Research, 16(5), 533–540.

Radcliffe, N. M. i Klein, W. M. (2002). Dispositional, unrealistic, and comparative optimism: Differential relations with knowledge and processing of risk information and beliefs about personal risk. Personality and Social Psychology Bulletin, 28, 836–846.