Postoji mnogo definicija problema, kako u svakodnevnom životu, tako i u samoj psihologiji. Ipak, većina nas će se složiti da imamo problem onda kada nešto želimo, a ne znamo kako da svoju želju ostvarimo, odnosno, ne znamo kako da dođemo do onoga što želimo. Najšire gledano, problem se može shvatiti kao nezadovoljena želja, za koju tek treba da se odredi i pronađe način zadovoljenja. Ova široka definicija omogućava da se obuhvate različite vrste problema.
Rješavanje problema je proces koji pomaže da osoba otkrije šta želi u određenoj situaciji i kako da dođe do onoga što želi na najefikasniji način.
Osnovni principi u rješavanju problema potiču upravo iz najčešćih grešaka koje pravimo kada se prvi put suočimo sa problemom, ali ponekad nam to i predstavlja obrazac reagovanja na iste. Ovi obrasci često budu izgrađeni nekim našim iracionalnim uvjerenjima, koji nam prožimaju život.
Ipak što prije prihvatimo sedam osnovnih principa u rješavanju problema, lakše će nam biti da se sa istima suočimo kada za to dođe vrijeme.
1. Problemi su prirodna pojava u životu svakog čovjeka i veoma je važno tako ih prihvatiti. Kada imamo problem, to ne znači da smo slabi ili loši ljudi. Na ovakav način pristupićemo problemu otvorenije i prije krenuti u njegovo razrešenje. S drugog stanovišta, dovodimo ih u vezu sa sopstvenom bezvrijednošću pa se javljaju prateća osjećanja strepnje, krivice i stida. Ovo najčešće dovodi do zataškavanja problema. Dakle, problem nije riješen.
2. Razmisliti prije nego što se izabere rješenje. Često, kada naiđemo na problem i postanemo ga svjesni, panično pokušavamo tražiti način da ga riješimo, pa kakav god način pronađemo, smatramo ga odličnim! To nije tako. Kada utvrdimo da problem postoji – moramo ga najprije definisati i u skladu sa time formulisati moguća rješenja. Zatim za svako rješenje procijeniti šta dobijamo a šta gubimo, i tada biramo “put kojim ćemo ići”.
3. Problemi se mogu riješiti ako osoba pristupi rješavanju problema. Pasivno ponašanje ljudi često problem sabotira, jer nekad samo razmišljamo o problemu, brinemo i trpimo. Često čak i mislimo da će sam od sebe nestati. Znamo da se problem neće riješiti sam od sebe ali i dalje čekamo. Dakle, pristupiti!
4. Dobro je ako postoji lična odgovornost za postojanje problema. Možemo da riješimo one aspekte problema za koje smo u mogućnosti da preuzmemo odgovornost. Preuzimanje dijela odgovornosti za problem ne znači optuživanje ili kritikovanje sebe, niti izazivanje osjećanja krivice kod sebe. Preuzimanje odgovornosti podrazumijeva prepoznavanje sopstvenog doprinosa u životnim događajima i u sopstvenim reakcijama na te događaje, uz istovremeno prepoznavanje svojih sposobnosti i mogućnosti da se utiče na rješenje. Uopšteno govoreći, čovjek može da uradi nešto po pitanju rješavanja samo onih problema čije postojanje i prisustvo bar djelimično pripisuje sebi samom. Mi imamo malo ili nimalo kontrole nad problemima koje potpuno pripisujemo spoljašnjim činiocima.
5. Problem se bolje rješava aktivnim odnosom prema rješavanju problema, nego uzdržavanjem od određenih ponašanja. Ponekad ljudi odlučuju da riješe problem tako što će se uzdržati od određenih ponašanja. Često probleme u komunikaciji rješavamo na način što prekidamo sve vrste komunikacije, što nas najčešće vodi u neprijatnost. 6. Efikasno rješenje problema podrazumijeva legalna i socijalno prihvatljiva ponašanja. Problemi se mogu riješiti na različite načine i ponekad osoba, isprobavajući različite načine da problem riješi, proširuje svoj dotadašnji repertoar ponašanja. Ponekad, ta nova ponašanja izlaze iz okvira legalnih i socijalno prihvatljivih oblika ponašanja. Nelegalna i socijalno neprihvatljiva rešenja stvaraju dodatne probleme, čak i ako redukuju ili eliminišu postojeći problem. Zato je potrebno takođe razmotriti zakonske i socijalne aspekte svih akcija i ponašanja koja se primjenjuju u cilju rešavanja problema.
7. Efikasna rešenja problema podrazumevaju da su rješenja u okviru naših mogućnosti i sposobnosti. Ljudi ponekad pokušavaju da riješe probleme i sprovedu neka rješenja koja su izvan njihovih moći i sposobnosti. Takva rešenja su očigledno osuđena na propast. Najčešća greška je da ljudi zaboravljaju da imaju kontrolu samo nad sopstvenim ponašanjem. Mi možemo samo pokušati da kontrolišemo tuđe ponašanje, ali teško da možemo nekog natjerati da se ponaša na određeni način.
Sam proces rješavanja problema sastoji se iz nekoliko koraka. Prvi je prepoznavanje i definisanje problema, zatim smišljanje mogućih rješenja kao i njihova procjena. Zatim bi trebalo da uslijedi donošenje odluke, nakon čega to moguće rješenje primjenjujemo, i provjeravamo njegov efekat.
Mislite o tome i ne očajavajte kada sledeći put naiđe problem.
M. Sc Marija Šćepović, dipl.psiholog
Add comment