Kada izgubimo nekoga ili budemo odbijeni prolazimo kroz sljedeće faze:
1) šok,
2) poricanje,
3) panična izolacija,
4) ljutnja i
5) krivica.
Prolazak kroz ove faze veoma je težak i bolan. Često me moji pacijenti pitaju: „Kako da prihvatim činjenicu da me on/ona ne voli?“, „Kako da se ponovo upustim u ljubavnu vezu?“, ili čujem konstantacije tipa „ja ne razumijem zašto se sve ovo dešava“.
Strah od napuštanja je prva vrsta straha koju u djetinjstvu osjetimo. Kada majka izađe iz sobe, dijete počne da plače zbog straha da se ona više neće vratiti. Taj strah ostaje usađen u našem mozgu i prati naš proces odrsatanja.
Kasnije u životu, kada dođemo u situaciju da budemo ostavljeni od strane voljene osobe otvaraju se stare rane, uzburkaju se naše nesigurnosti i sumnje koje predstavljaju naš emotivni prtljag još od djetinjstva.
Ljudi koji su „osjetljivi na odbijanje“ osjećaju se odbačenim, bezvrijednim, pa su često društveno uzdržani. Kao rezultat toga, oni razvijaju hroničan otpor prema vezama. Jedini način izlaska takvih osoba iz njihove zaštitne ljušture je osjećaj bezuslovne ljubavi, što je ponekad preveliko očekivanje od drugih.
Biti u vezi sa osobom koja nas prihvata onakve kakvi smo i cijeni naše mišljenje je neprocjenjivo iskustvo.
Pošto niko od nas ne može birati porodicu, prava je sreća ukoliko provedemo djetinjstvo i tinejdžersko doba okruženi ljudima koji su izvori dobrote, ljubavi i samokontrole. Nažalost, nijesu svi te sreće, tako da pojedine osobe odrastaju opterećene određenim navikama i poremećajima samopouzdanja, koje tokom života pokušavaju da prevaziđu a da toga vrlo često nijesu ni svjesni. U tom procesu nesvjesnog prevazilaženja ličnih strahova skloni su da ih nenamjerno prenesu na svoju djecu.
Strah od ponovnog povređivanja je zatvor.
Ljudi koji pokazuju znake straha od emotivnog vezivanja žive sa dubokom unutrašnjom patnjom. Strahovi i nesigurnosti ograničavaju nam život čineći nas opsesivnim i okupiranima sobom.
Često nam je potrebna pomoć. Skoro svi mi imamo želju da predstavljamo centar nečijeg života. Ali ono što nas odvaja od onih koji su zavisnici od te želje je stepen te zavisnosti.
Većina ljudi ima prirodnu sposobnost da bude sama i da nesmetano funkcioniše.
Ljudi sa niskim stepenom samopouzdanjem toliko su zavisni od drugih da mogu da se zamisle samo vezu u kojoj partner ima kontrolu nad svim.
Ova pokornost privući će one koji žele da kontrolišu druge.
Tipičan primjer ovakve veze veoma je izražen na našim prostotima. Veoma često je u pitanju zavisna žena udata za dominantnog muškarca koji pokušava da je kontroliše.
Paradoksalno je to da nekim ljudima laska da pored sebe imaju osobu koja je toliko zaljubljena u njih da ih ne pušta iz vida, pokorava se volji partnera i konstantno joj je potrebna pomoć. Ali nažalost, nema puno ljudi koji mogu, u isto vrijeme, da žive sopstveni i tuđi život. Nije moguće bitu dugo emotivno utočište druge osobe, stoga takve veze ne mogu da opstanu dugo.
Moram da izrazim svoje uvjerenje da su romantična ljubav i psihoterapija u osnovi nekompatibilne. Ne volim naročito da radim terapije sa zaljubljenim ljudima jer se preispitujem da li sam u mogućnosti da ispratim pacijenta kroz njegov proces opsesesije . „Dobar“ terapeut se bori sa tamnim stranama ličnosti i traži svjetlo u svemu. Romantična ljubav je misteriozna i nakon detaljnog ispitivanja se ruši.
Sjećam se ljubavnih sastanaka sa mojim prvim momkom. Mislila sam da je on tako divna osoba da ne mogu da prestanem da ga volim.
Jednog dana rekao mi je da više nije zaljubljen u mene. Bila sam tako sigurna da je on muškarac sa kojim ću dugo biti u vezi. Mislila sam da je nasa veza Božji dar. Te njegove riječi dovele su me do očaja koji je kod mene razvio osjećaj nepravednosti i okrutnosti.
Još dok smo djeca uče nas da se svako dobro djelo nagrađuje. Naravno, u većini slučajeva, dobrota, mudrost i uporan rad uglavnom se i nagrade. Stoga, misleći da kada sam dala ljubav i uložila trud u emotivnu vezu, i kada se sve to završilo kako ja nijesam željela i očekivala, osjetila sam da se ruše sva moja pravila i pretpostavke o vezama.
To je bilo prvi put da se suočim sa činjenicom da život često nije fer i da ne postoje garancije nizašta u životu.
Add comment