Postoji čitav niz faktora koji utiču na način na koji se osjećamo i reagujemo na gubitak, a to su:
1. okolnosti raskida,
2. intezitet osjećanja,
3. dužina veze, a najviše od svega,
4. naša istorija gubitaka.
U jednom trenutku našeg perioda tugovanja za gubitkom, osjećamo sličnost između gubitka drage osobe usljed smrti i usljed raskida veze. U oba slučaja prolazimo kroz veoma kompleksne, izmješane emocije koje proističu iz osjećanja odbijenost. Prolazimo kroz duboka osjećanja šoka, poricanja, panike, izolacije, ljutnje, krivice i depresije.
Često nas društvo i kultura uče da je sve bolje nego biti sam, ili da si manje vrijedna osoba ako si sama. Radeći sa pacijentima, primijetila sam da su većinom žene iznosile stav da je biti sam najgora stver na svijetu.
Nažalost mislim da žene često pretpostavljaju da imaju manje izbora, što naravno nije tačno. Ne moraš da budeš klon svog partnera da bi se dobro slagali. Međutim, ukoliko par dijeli manje od 70% zajedničkih stvari, njihova veza je generalno neodrživa.
DOBRA, SREĆNA I KOMPATIBILNA VEZA
Ovakva vrsta veze zasniva se na: međusobnom poštovanju, slobodnom razgovoru o osjećanjima, dijeljenju sličnih političkih stanovišta, slobodnom razgovoru o finansijama, zajedničkom smislu za humor, zajedničkim seksualnim porivima, međusobnom poštovanju moralnih uvjerenja, partneri su približno istih godina (razlika u godinama je manja od deset godina), međusobnom poštovanju slobodnog vremena, slaganju sa prorodicom i prijateljima partnera, vjerovanju u jednakost u vezi, sličnim gledištima o globalnim pitanjima, istim gledištima po pitanju održavanja kuće i uživaju u istim vrstama odmora.
Često se dešava da neke veze imaju dobar početak, ali poslije nekog vremena partneri krenu da se razvijaju u različitim pravcima, pa tako veza postaje neodrživa.
Ukoliko se to desi, najbolja moguća solucija je da prihvatimo tu činjenicu i da je posmatramo kao prednost ili novi početak.
Moja poruka svim ženama je da sebe smatraju nezavisnim osobama bez obzira da li su u vezi ili ne, i da preduzmu odgovornost za svoj razvoj i dobrobit.
Takođe bih voljela da sve žene koje su bez partnera podstaknem da razmisljaju na drugačiji način. Ovo se odnosi pogotovu na one koje su na početku adolescetskog života. Treba da pokušavaju da ostvare vezu sa različitim ljudima i u tome će uspjeti nekoliko puta u životu, ukoliko budu imale sreće da doživite starost.
Ja sam to isto radila.
Najbitna stvar je da cijenite sebe zbog svega onoga što jeste.
Nakon svega, sklona sam da vjerujem da sve nesigurnosti, zabune i očekivanja često unište naše nade i drage ljubavi.
Treba nastaviti dalje, nema ničega što bi nam na tom putu pomoglo ili nas vodilo, osim onoga što jedni sa drugima možemo da podijelimo.
Piše: Svetlana Tanya Friche, psihološkinja
Metnoia Institut za psihologiju, London UK
i privatna praksa
Add comment