Spasoje Mićunović, rođen je u Trepči kod Nikšića. Bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe od 13. jula 1941. godine do 15. maja 1945. godine. Kao mlad čovjek, pun pouzdanja i energije, više je bio sklon, predisponiran da se bavi naukom, nego vojničkom karijerom. Želio je da stekne obrazovanje, jer je smatro da se tako može više odužiti hrabrosti Mićunovića. Smatrao je da školovanjem može više učiniti za svoju osobnu ličnost, za svoje plemenike i za sve ljude svog kraja i Crne Gore. U tome se nije prevario. To ga je podstaklo da uspješno završi Pravni fakultet 1952. godine. Poslije završetka studija radio je u Nikšiću dvije godine, a zatim je prešao da radi u Okružnom sudu u Bijelom Polju, kada je i položio sudijski ispit. Iza toga, bio je izabran za predsjednika suda u Nevesinju. Iz Nevesinja, ponovo je došao u Bijelo Polje za predsjednika suda. Već u to vrijeme počeo se intezivno baviti širenjem trezvenosti. Nemjerljiv je njegov uticaj na širenju trezvenosti. To mu je bila životna želja, da štiti đake i mlade naraštaje od štetnosti droga, alkohola i pušenja duvana. Kao intiligentan pravnik, školovan i načitan sudijski vještak, objavljuje brojne članke iz oblasti pravnog sistema. Istovremeno je glavni i odgovorni urednik časopisa Trezvenost. U časopisu Trezvenost i Alkoholizam objavio je primjere štetnog djelovanja alkohola na tjelesno zdravlje i zdravu pamet. Pojedini primjeri iz života korisniji su i ubjedljiviji nego opširni pripovjedački zapisi. Primjeri su za to pripovjetka Sima Matavulja „Svinjar Adam“ i pripovjetka Iva Andrića „Jakov, drug iz djetinjstva“. Ko pročita ove dvije pripovjetke, neće se opijati, čuvaće se od štetnog alkohola. Matavulj je sažeto, medicinski, dijagnostički, logično i razumljivo opisao dugotrajno uzimanje alkohola, kliničko ispoljavanje oboljenja u vidu drhtanja, deliriuma tremensa i u vidu priviđanja, halucinacija i padavice, epilepsije. Matavulj je opisao rano umiranje dva čuvara svinja pod kliničkom slikom padavice, a za trećeg čuvara svinja, koji nije pio alkohol i nije pušio kaže da je „dugo živio i preživio mnoge mlađe u manastiru i Prnjavoru“. Čak je Adam, seljak, nagovorio starca, kaluđera, isposnika da ne pije rakiju, kako je običavao svako jutro. Ivo Andrić u pripovjetci „Jakov, drug iz mog djetinjstva“, opisuje mladog čovjeka, druga iz djetinjstva, kome je djeda bio majstor, pa se kao majstor dunđer navikao da pije. Govorilo se dunđer biti, a ne piti, može li biti. Jednog dana, našli su ga obješenog o gredi tek dovršenog krova. Jakov, kao đak u gimnaziji, bio je odličan matematičar. Nije nastavio školovanje, zaposlio se u lokalnoj banci pa nastavio da pije, pa su i njega našli obješenog na tavanu. Mićunović je kao glavni i odgovorni urednik objavio monografiju „Trezvenjački pokret u Crnoj Gori (1900. – 1984. godine)“. To je koristan i u današnje vrijeme podsticajni priručnik protiv alkoholizma, narkomanije i pušenja duvana. U Monografiji opisani su trezvenjački pokreti kroz Crnu Goru i širom Jugoslavije sa fotografijama Skupštine na Cetinju i fotografijom prvog Doma trezvenosti u Jugoslaviji u Beranama. Izgradnja Doma u Beranama počela je 1925. godine, a Dom je izgrađen 1934. godine. U monografiji su biografije i snimci istaknutih sudionika trezvenjačkog pokreta u Crnoj Gori, sa naznakom publikacija i članaka koji su objavljivali. Među njih trideset, Radenko Smolović je uvrstio dvije gospođe, nosioce spomenica Biserku Vučinić – Mandrap i Vojislavku Brajović. U Crnoj Gori se i danas često čuje Andrićeva opomena. „Ko rakijom tugu liječi, taj ne ozdravi od tuge, nego umire od rakije“. I u današnje vrijeme, kada đaci rano počnu piti alkohol, poučno ih je upoznati na Matavuljeve i Andrićeve pripovjetke u kojima je ispoljena želja da se kod učenika djeluje na razvoj logičnog rasuđivanja o djelovanju droga, alkohola i duvana, da sami đaci misli i emocije umjere na radost i ljepotu življenja i čuvanja zdravlja.
Doc. dr Božo Vuković
Add comment