Dr Liljana Radulović, spec. neurolog
Klinički centar Crne Gore
Tok i simptomi multiple skleroze u potpunosti potkrepljuju iskaz da je bolest različita kod svakog pacijenta. Pojedini pacijenti imaju minimalne tegobe dugi niz godina, dok kod drugih dolazi do nastanka visoke stope invaliditeta već nakon nekoliko godina od početka bolesti.
Kod 85% pacijenata simptomi se javljaju u atacima, tzv. relapsima, između kojih su periodi relativne stabilnosti bolesti, tzv. periodi remisije. U toku pogoršanja dolazi do aktivacije imunskog dešavanja, što se ogleda u pojavi novih oštećenja u mozgu ili kičmenoj moždini, pri čemu pacijent osjeća nove simptome ili pogoršanje postojećih. Sami simptomi mogu da budu najrazličitiji, gotovo da ne postoji neurološki simptom koji ne može da se javi tokom pogoršanja. Ipak, postoje simptomi koji se češće javljaju: slabost esktremiteta, utrnulost dijelova tijela, naglo nastali gubitak vida, gubitak kontrole mokrenja, osjećaj stalnog zamora, glavobolja. Pogoršanje, bez obzira na terapiju, traje do mjesec dana, nakon toga dolazi do smanjenja ili potpunog prestanka simptoma. Pogoršanje se naziva relaps, dok je period kada je bolest mirna (remisija), zbog čega se ovakav tok naziva relapsno remitentni tok.
Sam relaps može da traje najduže do mjesec dana, nakon toga spontano se zaustavlja, a simptomi se povlače u potpunosti, ili zaostaju kao trajni, najčešće u manjem obimu. Godinama nastaje taloženje ovih simptoma i to je ono što pacijenta i trajno onesposobljava. Međutim, primjena kortikosteroidne terapije u visokim dozama primijenjena rano nakon prvih simptoma relapsa, skraćuje period pogoršanja i ubrzava oporavak. Ukoliko pacijent nema povoljan efekat na primjenu visokih doza kortikosteroida, može se primjeniti terapija izmjenom krvne plazme, pri čemu se krv pacijenta propušta kroz filtre koji zaustavljaju antitijela, a potom ponovo vraća u cirkulaciju. Kod značajnog broja pacijenata pod uticajem terapije dolazi do potpune ili djelimične redukcije simptoma. Bitno je da se terapija započne brzo nakon početka pogoršanja, svakako u prvih 4 nedjelje, jer nakon toga terapija nema efekta, jer se u tom periodu i imunsko dešavanje spontano završava.
Učestalost i težina pogoršanja definiše i aktivnost bolesti. Suviše česti relapsi su znak visoke aktivnosti bolesti, što nije dobar prognostički znak. Drugi loš prognostički znak je nepotpuni oporavak nakon relapsa, i predstavlja indikator potrebe za uključivanje visoko aktivne hronične terapije. Sa napredovanjem bolesti i povećanjem broja relapsa, dolazi vremenom do postepenog akumuliranja fizičke onesposobljenosti, koja je drugi klinički značajan parametar u praćenju aktivnosti bolesti.
Najveći dio hronične terapije koja je danas na raspolaganju je upravo terapija namijenjena ovom toku bolesti. Važno je rano uključiti terapiju adekvatne jačine kako bi se sa najvećom vjerovatnoćom uz prihvatljive neželjene efekte bolest držala pod kontrolom, idealno bez pojave aktivacije bolesti bilo u kliničkom, bilo u radiološkom smislu.
U slučaju neliječenja, kod 90% pacijenata, u periodu od oko 15 godina, razvija se takozvana faza sekundarne progresije, koja se karakteriše kontinuiranom progresijom simptoma.
Reference:
Compston A, Coles A (2008). „Multiple sclerosis”. Lancet. 372 (9648): 1502-17. PMID 18970977. doi:10.1016/S0140-6736(08)61620-7.
Rosati, G (2001). „The prevalence of multiple sclerosis in the world: an update”. Neurol. Sci. 22 (2):
117-39. PMID 11603614. doi:10.1007/s100720170011
MERCK
