[heading]Autosugestivna, terapija uvjerenjem, liječenje je koje se može kretati u dva suprotna smjera i dostići placebo (poželjni) ili nocebo (nepoželjni) efekat. Sakriveno pod velom vjekovne tradicije liječenja bajanjem, primjenom alternativnih „medicinskih” sredstava i sličnih metoda koje po neznanom mehanizmu uspijevaju da dovedu do izlječenja, liječenje primjenom placebo efekta ušlo je i u fazu legitimne primjene u konvencionalnoj medicini i farmaceutici. Kako je do toga došlo?[/heading]
PLACEBO I NOCEBO
O osnovnom značenju placebo efekta veći dio populacije uglavnom je stekao neka saznanja ili je bar čuo da postoji takav izraz. Riječ „placebo” izvedena je od latinskog glagola „placere”, što znači „učiniti po volji”. Najjednostavnije rečeno, uglavnom je riječ o upotrebi lažno djelujućeg lijeka čija je osnovna namjena da se isprovocira poželjna psihološka reakcija oboljele osobe, kako bi se proizveo aktivizam za ozdravljenje. Nije zapamćeno kada je ustanovljeno postojanje takvog efekta, ali po svemu sudeći, moglo bi biti riječi o praksi koja je po lukavosti kojom se sprovodi „starija od lisice”.
Efekat o kom nije u prevelikoj mjeri prošireno saznanje, naziva se „nocebo”. Ne samo da o njemu ne postoji obrazloženje u nekim popularnim jezičkim leksikonima, već se ni medicinski leksikoni ne mogu baš pohvaliti pretjerano frekventnim uvrštavanjem ovog pojma u resurs objašnjenih pojmova. Kako god, riječ je o efektu koji je po krajnjem rezultatu potpuno suprotan placebu. Dok se pravilnim usmjerenjem placebo terapije zaista može postići ozdravljenje pacijenta, pogotovu kada su u pitanju bolesti koje imaju veze sa psihološkom konstitucijom, nocebo efekat predstavlja usmjerenje sa kojim se nije poželjno susretati u toku liječenja. Riječ „nocebo” izvedena je od latinskg glagola „nocere”, što znači „naškoditi”.
Stanje oboljelosti predstavlja jedno od stanja u kojima ljudska psiha pokazuje svu svoju ranjivost, prevrtljivost, nestabilnost, sklonost ka iracionalnom i sl. To je u stvari i razumljivo kada se uzme u obzir da čovjek jednostavno ima težnju ka izgrađivanju mehanizma za prevazilaženje nepoželjnog stanja. Takvi procesi uvijek su određeni psihološkom komponentom. U zavisnosti od toga, u prvom redu od optimističke ili pesimističke profilacije ličnosti, razvijaju se i „poželjne” / „nepoželjne” reakcije na bolest, na primijenjenu terapiju i sl. Ukoliko je osoba „sklona” da povjeruje u izlječenje, ona će neminovno imati beneita od takve reakcije. U suprotnom, doživljava „najgore”, to jest ono što je bilo uporno projektovano u svijesti. Za ilustraciju takvog ponašanja postoji ogroman broj primjera. Skoro da je postao klasičan onaj po kom je pacijentu, pedesetosmogodišnjem Amerikancu, nakon prijema u bolnicu zbog anemičnosti, dijagnostikovan karcinom želuca. U želucu je zaista potvrđeno prisustvo ciste koja je krvarila i uzrokovala lučenje krvi. Daljom analizom otkriveno je da postoje „mrlje” na sluzokoži svih važnijih tjelesnih organa. Ljekari su bili obeshrabreni saznanjem da je u pitanju proširena metastaza karcinoma. Pacijent, kom je saopšteno da mu ostaje svega još nekoliko sedmica života, pomirio se sa „neumitnom sudbinom”. Mjesec dana kasnije utvrđeno je da je pacijent veoma mnogo izgubio na tjelesnoj težini, pojavili su se problemi sa disanjem, a bol u stomaku bio je veoma intenzivan. Pacijent je zaista umro nekoliko dana kasnije. Kada je urađena autopsija, ljekari su bili šokirani. Pluća, jetra i pokožica stomaka bili su potpuno zdravi, a metastaza tumora uopšte nije registrovana. Tumor
je zaista potvrđen u cisti želuca, ali se radilo o sporo-generišućem karcinomu koji se mogao liječiti. „Mrlje” koje su primijećene na početnom snimku bile su u stvari posljedica infektivnog oboljenja. Bez obzira na to koliko ovaj primjer može da podstakne egocentrizam protivnika konvencionalne medicine, treba razmisliti i o opciji po kojoj bi pacijent, uprkos loše postavljenoj dijagnozi, vjerovatno bio izliječen da je pokazao malo više želje za izlječenjem.
PRIMJENA U MEDICINI
Eksperimentisanje uticajem psihologije ličnosti na proces izlječenja nije novina u medicinskoj nauci. Poznato je da su istraživanja te vrste, pogotovu kada je u pitanju uslovljavanje reakcije imunog sistema, sprovođena još 1955. godine u terapiji životinja tretiranih saharinom, a da je u istraživanju sprovedenom 1975. godine zvanično potvrđeno da je kod životinja na kojima je eksperimentisano, zaista uočena modifikacija reakcije imunog sistema kakva je u stvari i zahtijevana uslovljavanjem (Garsija, Ader i Koen). – Tokom posljednjih nekoliko godina, različite vrste placebo efekata analizirane su pomoću soisticiranih aparata kojima je otkriveno da postoje posebni biohemijski mehanizmi na ćelijskom nivou. Nedavno sprovedeno istraživanje pokazalo je da postoje psiho-biohemijske i mobilne promjene u mozgu pacijenta koje djeluju na principu veoma sličnom drogama. Ovaj novi način razmišljanja može da ima duboke posljedice kako za klinička ispitivanja, tako i za medicinsku praksu – tvrdi dr Francisko Benedeti, profesor fizologije i neurologije na Univerzitetu u Torinu i svjetski priznat stručnjak za ovu oblast („Placebo i nocebo”, Sjeverno-američka istraživačka konferencija o integrativnoj medicini, maj 2009). Dakle, nesporno je postojanje mogućnosti za samoprodukciju izlječenja. Bitna je priroda podsticaja. Ono na čemu se sve više insistira kada su u pitanju istraživanja jeste podsticanje očekivanja – indukovano aktiviranje mozga u cilju podsticanja placebo efekta, ali i prevazilaženje anksioznosti koja predstavlja siguran uslov za nastanak nocebo reakcije.
Nije potrebno ponavljati priču o angažovanju dviju ili više grupa ispitanika za testiranje dejstva određenog lijeka u farmaceutici, pri čemu se, u sklopu već ustaljene prakse obavezno angažuje grupa pacijenata koji imaju placebo podsticaj. Nije nikakva tajna da te grupe ispitanika, po pravilu, pokazuju veoma visok procenat pozitivnog odgovora na terapiju ! Riječ je o osobama koje, motivisane raznovrsnim razlozima, veoma često i pokušajem za izlječenje od hronične neizlječive bolesti, pristaju da budu testirane na dejstvo „novog”, „revolucionarnog” lijeka, koji nije ništa drugo do saharinska tableta, analgetik ili sličan pseudolijek. O tome da li je legitimna ili nemoralna ovakva vrsta sprovođenja terapije, da li se radi o istini ili zabludi, možda najbolje govori statistika. Placebo efekat u slučaju tretiranja funkcionalnih poremećaja organizma pokazuje oko 40% ukupnog broja ispitanika, u terapiji depresije oko 29%, u terapiji migrene 21%, a u slučaju sprovođenja takvog načina liječenja kod pacijenata oboljelih od bipolarne manije placebo efekat pokazuje 31% učesnika istraživanja. – Razlog velike zastupljenosti placebo odgovora povezan je sa većom koncentracijom dopamina i opioidnih aktivnosti – navodi se u jednom naučnom objašnjenju. Dakle, mogućnost izlječenja zvanično je utvrđena. Teorija istina/zabluda ovdje ne pokazuje relavantnost. Bitan je cilj -pozitivan odgovor na „terapiju”, a ipak je očigledna i humanost namjere.
ALTERNATIVNA VARIJANTA LIJEČENJA
Kroz istoriju čovjekove borbe sa bolešću ustanovljen je ogroman broj najrazličitijih oblika savlađivanja „pošasti”. Kada je u pitanju primjena alternativne medicine, to vrlo često zna da postane borba sa vetrenjačama. Brojni su primjeri hipnotičkog djelovanja na psihu osobe koja traži „lijeka”, bilo da je u pitanju melodijska terapija magova najrazličitijih religijskih organizacija, bilo da se radi o djelovanju ubjeđenjem ili sl. Vudu magovi, vračare, nadriljekari i slični alternativci u svojim spasonosnim formulama obično nude kompleks biljnih preparata, vitaminsku terapiju, a nekada ta sredstva mogu čak biti opasna po zdravlje, pogotovu ukoliko se uzimaju u pretjerano velikim količinama.
Liječenje biljem staro je vjerovatno koliko i ljudski rod. Biohemijskim analizama danas je i zvanično potvrđeno da ono ima svoje mjesto u terapiji bolesnika. Međutim, kada se govori o ostalim, pogotovu popularnim metodama liječenja, nije loše uzdržati se od nepotrebnog eksperimentisanja. Ipak, možda se srećnicima osmjehne šansa da dožive placebo efekat.
Add comment