Uspješna komunikacija sa djecom i adolescentima kao značajan činilac u procesu liječenja

Djetetu je, posebno u naj­ranijoj dobi, potreban blizak odnos s majkom koju doživljava neod­jeljivom od sebe. Danas ne možemo razumjeti razvojna odstupanja bez poznavanja privrženosti. Odnos dje­teta sa majkom, njegovi osjećaji, misli i sigurnost ključ su kasnijih među­ljudskih odnosa. Ako je privrženost sigurna, što znači da primarni objekt zaštićuje dijete, tada će dijete razviti po­zitivnu sliku o sebi i osjećaj sigurnosti. Najčešći uzroci koji dovode do nesigurnog odnosa proizlaze iz promijenjenih odnosa roditelj-dijete, bilo kao rezultat objektivnih okolnosti, bilo kao posljedica promjene roditeljskih postupaka. Ako dolazi do odvajanja od majke ili drugih važnih osoba u djetetovom životu, dijete će razviti nesigu­ran odnos koji se najčešće ogleda u izbjegavanju odnosa, pasivnosti, inhibiranosti osjećaja i aktivnosti, a često se razvija i prkos. Često se javljaju i oscilacije raspoloženja i kažnjavajuće ponašanje, ili pak dezorganizovani oblik ponašanja koji karakteriše neprekidno oscilovanje između prkosa i prisilnih pozicija. Kasnije ih karakteriše predvidivost, stereotipije, povremeno čak i disociranost.

BOLESNO DIJETE

Jedna od situacija koje mogu dovesti do nesigurnog odnosa u ranoj dobi jeste bolest koja je odgovorna za promjene u djetetovom okruženju, posebno za odvajanje od njemu naj­važnijih osoba koje mu daju sigurnost. Bolesno stanje na različite načine mijenja odnos roditelj-dijete, od separacije kao posljedice potrebe za hospitalizacijom i rehabilitacijom do promjena u roditeljskom ponašanju koje se može kretati od suviše zaštitničkog do odbacujućeg. To kod djeteta dovodi do intenziviranja nesigurn­osti, kao reakcije na promjene koje ne razumije. Ako je riječ o hroničnoj bolesti, dijete doživljava i brojne druge probleme koji proizlaze iz uskraćivanja, izolacije, osjećaja obilježenosti, što bitno utiče ne samo na djetetovo psihološko stanje već i na čitav proces liječenja.

KAKO POMOĆI BOLESNOM DJETETU?

Važno je prepoznati djetetove strahove koji proizlaze ne samo zbog odvajanja, već i zbog sučeljavanja sa procedurama liječenja koje ne razumiju.

Kako bismo kao zdravstveni radnici mogli pomoći dje­tetu, potrebno je dobro poznavanje djetetovih karakteristika, potreba i odnosa sa primarnom porodicom. Važno je da smo u svakom trenutku svjesni djetetovih psiholoških problema, posebno onih koji proizlaze iz odvajanja od bliskih osoba i poznatih sigurnih sredina. Važno je prepoznati djetetove strahove koji nastaju ne samo zbog odvajanja, već i zbog sučeljavanja sa procedurama liječenja koje ne razumiju, kao i sa strahom od smrti. Istovremeno, zdravstveni radnik je suočen s problemima porodice koji su posljedica roditeljskih teškoća prihvatanja djete­tove bolesti, osjećaja isključenosti i bespomoćnosti, straha i krivice. Kod toga je zdravstveni radnik suočen i sa brojnim objek­tivnim i subjektivnim nepovoljnim činiocima, kao što su organizovanost i funkcionisanje bolničkog odjeljenja ili rehabilitacijskih ustanova, pomanjkanje vremena, što je rezultat organizacione strukture, nedovoljno znanje o psihološkim problemima, neorganizovanje rada s porodicom, koja često, u želji da pomogne, opterećuje zdravstvene radnike te izražava nezadovoljstvo na različite načine. To često dovodi do konflikta, jer zdravstveni radnici ne prepoznaju da se iza kritike krije strah i osjećaj bespomoćnosti. Poseban problem predstavljaju i emocionalne reakcije zdravstvenih radnika na ponašanje djeteta i njegovu bolest, što rezultira brojnim psihičkim problemima.

KAKO USPOSTAVITI USPJEŠNU KOMUNIKACIJU?

Psihološki stabilna osoba, koja je sigurna u svojim postupcima, može pružiti maksimalnu sigurnost djetetu, uz razumijevanje za njegove probleme a da pritom sama, zbog iscrpljenosti i saosjećanja, ne razvije brojne simptome sagorije­vanja.

Uspostaviti uspješnu komunikaciju znači, s jedne strane, dobro poznavanje karakteristika dječjeg uzrasta, promjena koje donosi bolest, poznavanje porodične sredine i specifičnosti odnosa roditelj-dijete, a s druge strane, biti psihološki stabilna osoba koja je sigurna u svojim postupcima. Takva osoba može pružiti maksimalnu sigurnost djetetu, uz razumijevanje za njegove probleme, a da pritom sama, zbog iscrpljenosti i saosjećanja, ne razvije brojne simptome sagorijevanja. Istovremeno, zdravstveni radnik, uprkos opterećenju, mora razumjeti roditelje i dati im maksimalnu podršku, te prema mogućnosti, omogućiti im aktivniju ulogu u procesu liječenja djeteta.

KAKO S ADOLESCENTIMA?

Adolescent na traumatizirajuće situacije, kao što je na primjer bolest, reaguje strahom i nesigurnošću, ali isto osjeća na svoj „adolescentski” način, pri čemu vrlo često bolest dovodi i do narcističke povrede.

Ako je riječ o adolescentu, razlike proizlaze iz spe­cifičnosti i karakteristika adolescentskog doba. Reagujući na traumatske situacije, kao što je bolest, adolescent reaguje strahom i nesigurnošću, što osjeća na svoj „adolescentski” način. Ovo vrlo često dovodi bolest i do narcističke povrede, što utiče na adolescentovo ponašanje kako prema zdravstvenom radniku tako i prema procesu liječenja. Najčešći oblici su ili potpuna pasivnost, bezvoljnost i otpisivanje bilo kakvog uzimanja aktivnog stava u procesu liječenja ili neprimjerenost ponašanja, kršenje pravila, otpor. Verbalnom agresijom kompenzuju se strah i nesig­urnost. Takvo ponašanje vrlo često izazove negativne reakcije zdravstvenog osoblja, što samo produbljuje sukob i jača otpor adolescenta prema saradnji. Mehanizmi odbrane kojima se koristi adolescent najčešće su neprepoznati te se na njih negativno reaguje, često i kažnjavanjem, što samo produbljuje nepovjerenje i otpor. Porodica adolescenta, u želji da pomogne, i sama suočena s problemom odnosa s adolescentom, često pogrešno reaguje postupajući kao da je u pitanju znatno mlađe dijete ili čak odrasla osoba. To izaziva negativne reakcije kod adolescenta, što se najčešće očituje kroz agresiju ili apatiju. Zdravstveni radnici moraju biti dobro edukovani o psihološkim problemima i reakci­jama adolescenata, razumjeti da bolest za njih ne znači samo strah od neizvjesnog ishoda i smrti, već da ona predstavlja i obilježenost u smislu različitosti od vršnjaka, povredu njihovog identiteta i slike o sebi ili slike kakvu bi željeli da drugi imaju o njima. Pomoć odraslih vrlo teško prihvataju, kako iz nepovjerenja tako i zbog razvojno-psihološkog otpora, što od zdravstvenih radnika zahtijeva mnogo strpljenja i istrajnosti.

USPJEŠNA KOMUNIKACIJA

Uspješna komunikacija uključuje ne samo vještine komunikacije već i dobro poznavanje psiholoških specijičnosti svake faze razvoja koje zahtijevaju različite pristupe modifiovane i prema djetetovim emocionalnim reakcijama.

Važno je naglasiti da svaki uzrast ima svoje specifičnosti i da uspješna komunikacija uključuje ne samo vještine komu­nikacije već i dobro poznavanje psiholoških specifičnosti svake faze razvoja. Važno je poznavati ne samo specifičnosti kliničke slike kojom dijete iskazuje svoje strahove i šalje poruke za pomoć, već i činioce koji su do tog stanja doveli. Jednom će biti naglasak na odvajanju, drugi put na strahu od smrti, narcističkoj povredi zbog bolesti, obilježenosti i sl. Svaki od navedenih činilaca zahti­jeva drugačiji pristup, a zdravstveni radnik mora naći način kako da pristupi svakom djetetu i adolescentu kako bi zadobio njegovo povjerenje, jer samo ako dijete ima povjerenje u osobu s kojom komunicira može prihvatiti i ono što mu takva osoba daje ili od njega traži, a što je bitno za proces liječenja. Kako bi zdravstveni radnik mogao zadovoljiti navedeno, neophodno je da bude uključen u proces stalne edukacije, moraju mu se osigurati odgovarajući uslovi za rad te omogućiti primjena optimalnih metoda liječenja.

Osnovni cilj liječenja je normalizacija odnosa unutar porodice i rješavanje nastalih konflikata među njenim članovima. Da bi se to postiglo, potrebno je da svi članovi porodice iskažu dovoljno spremnosti za zajednički rad i da pored porodičnih prevaziđu i individualne psihološke probleme.

Piše: dr Milica Šofranac, pedijatar