Bolesti i oštećenje zdravlja prateće su pojave života. Od sistema organizacije zdravstvene službe zavisi zdravlje stanovništva. Svaka novina u sistemu zdravstva ima osnovni cilj da poboljša i unaprijedi zaštitu. Novi zakon o zaštiti prava pacijenata pošao je od pretpostavke da mora da se napravi moderan evropski zakon i da se u domaći pravni sistem ugrade evropski standardi sadržani u međunarodnim dokumentima. Ovim zakonom proširena su i konkretizovana prava pacijenata i precizirane obaveze zdravstvenih ustanova, ljekara i medicinskog osoblja. Uvedene su i novine koje ranije nisu postojale. To se prije svega odnosi na uvođenje angažovanja zaštitnika prava pacijenata. Nas svakako interesuje šta je ova novina donijela u zaštiti prava pacijenata, koliku pravnu moć ima zaštitnik prava (ombudsman) i da li postoji konflikt interesa u radu zaštitnika prava pacijenata.
Zakon je predvidio da pacijent kome je uskraćeno pravo na zdravstvenu zaštitu, odnosno pacijent koji je nezadovoljan pruženom zdravstvenom uslugom ili postupkom zdravstvenog radnika ili drugog radnika u zdravstvenoj ustanovi, može podnijeti prigovor. Za maloljetnog pacijenta, odnosno pacijenta lišenog poslovne sposobnosti, prigovor podnosi njegov zakonski zastupnik, odnosno staralac. Prigovor se može podnijeti direktoru zdravstvene ustanove ili zaštitniku prava pacijenata. Zakon je predvidio koji stručni profil može imati zaštitnik prava (sa završenim fakultetom ili visokom školom zdravstvenog usmjerenja, psihologije, sociologije ili prava), a sama ustanova je dužna da organizuje rad zaštitnika prava pacijenata.
Prigovor se podnosi usmeno ili u pisanoj formi, a zaštitnik prava je dužan da odmah ili u roku od tri dana od dana podnošenja prigovora, utvrdi sve okolnosti i bitne činjenice iznijete u prigovoru i da o tome obavijesti podnosioca prigovora. Ukoliko je pacijent nezadovoljan nalazom po prigovoru, može se obratiti zdravstvenoj inspekciji.
Jedna od dilema koju je donio ovaj zakon jeste i pitanje postojanja konflikta interesa vezano za institute ombudsmana. Neki smatraju da postoji tipičan primjer konflikta interesa, jer zaštitnika prava bira direktor a plaća ustanova, pa se postavlja pitanje da li će on prije štititi interese ustanove ili interese pacijenata. Druga dilema se odnosi na moć zaštitnika u rešavanju prigovora. U Zakonu on nema formalno pravnu moć, već koristi preporuku koju ostali treba da prihvate.
Posebno pitanje je: ko može da bude zaštitnik prava pacijenata? U Zakonu je to navedeno, ali u praksi nisu ujednačene mogućnosti sprovođenja zaštite prava pacijenata. Jasno je da će ljekar zadužen za zaštitu prava pacijenata većinu problema riješiti bez korišćenja raznih pravnih procedura. Sa druge strane, lice drugog stručnog profila (pravnik, sociolog, psiholog…) biće više oslonjeno na pravne procedure, što može bitno uticati na vremenski rok za rešavanje prigovora. Ljekar koji vrši funkciju zaštitnika prava pacijenata može od samog početka da sagleda suštinu problema i da shodno tome preduzme adekvatne mjere.
U našoj ustanovi, Kliničkom centru Crne Gore (KC-CG), odmah po usvajanju Zakona određen je i ombudsman. Evidencija o prigovorima uredno se vodi i pored značaja kao dokumenta ova evidencija nam daje mogućnost raznih analiza. Prezentovaćemo Vam neke podatke da biste imali uvid u rad i značaj rada ombudsmana.
U 2010. godini za pomoć su se obratile 63 stranke, dok je samo u periodu april-jul 2011. godine taj broj bio 74. Evidentan porast broja prigovora rezultat je bolje obaviještenosti građana i povjerenja prema zaštitniku prava. Broj riješenih prigovora veći je od 90% . Ostalo čine prigovori koji nisu imali osnova jer nije povrijeđeno pravo, i dva prigovora koji se sudski rešavaju. Razlog za prigovor najčešće je dužina čekanja na specijalistički pregled, neljubazan odnos medicinskog osoblja u ambulantama, teškoće u dobijanju informacija telefonskim putem, a oni se odnose na one grane koje su dosta opterećene: kao internističke grane, ortopedija, očne. Naše zapažanje je da stranke nekada nemaju razumijevanja za potrebe formiranja lista čekanja niti prihvataju naše obrazloženje da je to u nekim slučajevima neophodno. U prispjelim prigovorima nije bilo nijednog prigovora koji se odnosio na mito ili korupciju.
Kad sagledamo navedene činjenice dolazimo do zaključka da je broj pacijenata koji se obratio zaštitniku prava u KCCG-u, relativno mali. Ovo iz prostog razloga što se za usluge u Kliničkom centru dnevno obrati na stotine pacijenata, pa se postavlja pitanje da li navedeni podaci govore o tome da su pacijenti uglavnom zadovoljni pruženim uslugama ili nijesu dovoljno upoznati sa novim zakonom, a samim tim i mogućnošću da i u ovom vrlo važnom segmentu društva ostvare ta svoja prava, ili možda Zakon nije dovoljno prilagodljiv. Vrijeme će dati odgovore, ali do tada poradimo svi na tome da Zakon ne bude puko slovo na papiru, uz poruku našim čitaocima da je potrebno da znamo za svoja prava i način kako da ih ostvarimo.
U sljedećem broju: Zakon o pravima pacijenata iz ugla pacijenata
Pišu: prim. dr Momčilo Jovović, zaštitnik prava pacijenata, KCCG, Gorica Fatić, dipl. pravnik, KCCG
Add comment