Djeca se veoma lako posvađaju. Jedna zajedljiva primjedba starijeg brata, zavlačenje ruke mlađeg djeteta u sanduk sa igračkama starijeg i – svađa je tu. Razdražljivost, zadjevice među roditeljima i svađe među starijima, djeca često slušaju i nije nikakvo čudo što se u takvim okolnostima i ona svađaju. Međutim, i djeca koja rastu u sasvim mirnoj sredini – svađaju se. Mnogi pedagozi smatraju da se to može tumačiti kao potreba dječijeg psihičkog razvitka. Kako u razvitku dijete dođe do svoga „JA” ono prvo želi da postigne nešto za sebe, a zatim da svoju volju nametne drugome. Ako mu se neko u tome suprotstavi, odmah počinje svađa jer dijete osjeća da njegovo „PRAVO” smeta drugima. To traje dok dijete u svom razvitku ne dođe do saznanja da ono mora samo o sebi misliti i da treba da se stara 0 sebi. Ovo saznanje obično obilježava početak doba puberteta. Dijete se tada razvija u čovjeka koji postepeno stiče samopouzdanje, sigurno i slobodno misli na budućnost i teži da što prije dođe do svoga cilja. Prirodno je da svoje „JA” dijete stavlja na prvo mjesto jer to odgovara stepenu njegovog razvitka, ali to ne znači da treba da se svađa, iako za to osjeća želju ali i potrebu. U ovome veliku ulogu treba da odigra vaspitač. On mora da vodi računa o sredini u kojoj dijete živi, da odnosi u njoj ne smetaju djetinjim ličnim interesima, a prije svega da mu „MI” u porodici i u školi bude važnije od „JA”.
Često čujemo roditelje kako kažu: „Nikad se pred djecom ne svađamo niti ona mogu da primijete ništa od naših razmirica, ali se ona ipak često svađaju.” Djeci nije potrebna lijepa predstava, već im je potrebna srdačnost u kojoj treba da učestvuju i da se u nju užive.
Uzrok dječijoj svađi može biti i kad je jedno dijete majčin a drugo očev ljubimac. Tada dolazi do ljubomore među djecom i roditelji traže u svom ljubimcu ono što bi oni željeli da on ima, a u većini slučajeva to je nemoguće. Takođe, ne treba usredsrediti svu pažnju na starije dijete. Samo njega hvaliti, samo njemu činiti i ugađati, a mlađe dijete smatrati za suviše malo i malo koje još ništa ne razumije. Ono to dobro osjeća, i u njemu ostavlja traga kada ga stalno upoređuju s starijim bratom ili sestrom. U takvom djetetu će se razvijati kompleks niže vrijednosti. U svome razvitku, koji će biti sporiji nego što je kod starijeg djeteta, ono će se plašiti svojih dostignuća, imaće samo svoje bojažljivo „JA” i kasnije neće imati uspjeha u životu. Takav postupak je pogrešan.
„Prepirke među roditeljima djeca slušaju i poslije prenose u međusobne odnose.”
Ne smijemo praviti razliku između starijeg i mlađeg djeteta. Mlađem moramo obratiti istu pažnju kao i starijem, a možda i veću, jer ono treba da se razvija i njegovo bojažljivo „JA” treba da pretvorimo u normalno „MI”. U takvom odnosu prema porodici i okolini dijete treba da bude vaspitavano.
Za vaspitanje djeteta mnogo znači okolina u kojoj ono živi, zato roditelji treba da obrate pažnju na to u kakvoj se sredini dijete kreće i da li mu njegovo društvo odgovara po uzrastu i shvatanjima. Jedan njemački pedagog kaže: „Svaku manu svog vaspitanika vaspitač mora u sebi da traži”.
Piše: Dragana Marković, spec. predškolske pedagogije
Add comment