Amfetamini su počeli da se proizvode 1920. godine. Kao snažan centralni stimulator, odmah su uvedeni u medicinsku praksu – kao sredstva protiv zamora, sanjivosti i oticanja sluzokože nosa pri kijavicama. Kasnije je otkriven i njihov depresivni efekat na apetit, pa su na tom polju našli široku primjenu. U toku Drugog svjetskog rata zaraćene strane masovno su koristile stimulativne efekte amfetamina u borbi protiv zamora i iscrpljenosti. Pored održanja budnosti, amfetamini podstiču dobro raspoloženje i osjećanje povećane snage, pa su vrlo brzo postali zanimljivi, npr. sportistima – za postizanje vrhunskih rezultata, studentima pred ispit, vozačima teretnih vozila na duge staze itd.
Glavni efekat amfetamina usmjeren je na centralni nervni sistem, na srce i krvne sudove. Zbog stimulativnog efekta, jedna doza od 10-15 miligrama dnevno dovoljna je da prosječnu osobu učini živahnijom i sposobnijom za izvođenje mentalnih i fizičkih zadataka, sa većim stepenom samopouzdanja i aktivnosti. Ipak, treba navesti da još uvijek nije dovoljno ispitano u kojoj mjeri ovi ljekovi utiču na preciznost obavljenih zadataka. Osobe pod uticajem amfetamina često su veoma preduzimljive i nekritično prihvataju zadatke koji su izvan njihovih moći. Apetit im je smanjen, ali više zbog odsustva gladi nego zbog usporenog sagorijevanja hranljivih materija unijetih u organizam. Kada se amfetamini unose direktno u krvotok, injekcionim putem, ili se udišu, prvi efekti se javljaju poslije nekoliko sekundi i traju od 8 do 12 h, u zavisnosti od unijete količine i vrste amfet-amina.
Višekratno intravensko uzimanje amfetamina vrlo često vodi u ekstremno sumanuto ili paranoidno ponašanje, ponekad praćeno bogatim čulnim obmanama zastrašujućeg karaktera. U takvom stanju, u zavisnosti od spoljnih okolnosti koje se mogu doživjeti kao ugrožavajuće, kao i od ličnosti uživaoca droge, može se realno očekivati agresivno reagovanje prema prijetećem objektu. Poslije nekoliko dana ovakvo stanje se obično završava fazom opšte iscrpljenosti i konačno zapadanjem u stanje dužeg perioda sna. Po buđenju javlja se pojačana potreba za hranom i stanje dublje potištenosti koje može potrajati danima a praćeno je željom za ponovno uzimanje droge.
Glavni simptomi akutne intoksikacije su jače izražen nemir, hiperaktivnost, delirantno stanje, akutne psihotične reakcije, upadljiv porast tjelesne temperature i krize svijesti sa konvulzijama (generalizovani tonično-klonični trzaji mišića koji se vide u velikom epileptičnom napadu). Ozbiljnije komplikacije su oštećenja bubrega, arterijska hipertenzija, zapaljenje pankreasa i edem pluća.
Upotreba amfetamina brzo vodi u psihološku zavisnost, a zbog pozitivih efekata u sferi pamćenja zavisnost se razvija brže nego u slučajevima zloupotrebe nekih drugih supstanci. Hronična zloupotreba amfetamina dovodi do upadljivog gubitka tjelesne težine, anoreksije, hronične lezije kože, bljedila, tremora tijela i psihotičnih reakcija sličnih shizofreniji. Razvija se paranoidna struktura ličnosti, sumnjičava i hiperosjetljiva. Najčešći je strah od policije, pri čemu ovisnici mogu bilo koju osobu doživjeti kao policajca i burno reagovati na takvu pojavu.
Od svih je najopasniji metedrin, u narkomanskom slengu poznatiji kao met. Posebno je opasna praksa intravenoznog ubrizgavanja metedrina – „spiding” (engl. speeding). Ovakvo unošenje izaziva bizarne mentalne efekte, čija se inicijalna reakcija može uporediti sa elektrošokom ili opisati kao multipli orgazam. Nakon ovog intenzivnog efekta, zavisnik se osjeća izuzetno svjesnim sebe i okoline i pun je energije. Metedrin se koristi i za pravljenje opasne dizajnirane droge – ajsa (engl. ice). Kristalizovani metedrin može da se puši. Fizički efekti uključuju srčane palpitacije, zamagljen vid, ometenu sposobnost rasuđivanja, koordinacije pokreta i refleksnih reakcija. Efekti ove droge mogu da traju od 2 do 20 časova, u zavisnosti od toga kako se puši. Uobičajeni naziv za ajs je kristal (engl. crystal ili crystal-met, batu, glass).
Pri naglom prekidanju zloupotrebe amfetamina, javlja se sklonost ka suicidalnom ponašanju, i to je zapravo najveća i dugo prisutna opasnost u toku liječenja.
Ispovijest koja je jednu tetku trgnula i natjerala na akciju spašavanja
Klinac ko i svaki drugi, porodica O. K. Nemam se na šta požaliti, ničeg mnogo ali svega dovoljno. Osnovnu završio kako već ide, trenirao košarku od petog razreda pa dok nisam počeo da se odvajam od života, u svakom smislu, negdje oko 17-te. Imao sam tu osobinu da okupljam ljude oko sebe, uvijek i svuda, brdo dobrih drugara i dobrog zezanja.
U srednjoj sam se prvi put sreo sa vutrom. Do tada nisam ni pušio ni pio, još sam pucao loptu po terenu. Ni sad ne znam da objasnim zašto sam sa time prestao. Sjećam se nekog blagog razočarenja i drugih stvari, ali ni danas još nisam siguran zašto. E tu ide sve lagano.
Mislim da nije prošlo pet dana kako sam „propušio” do moje odluke da ako ne mogu stalno u prvih 5 neću uopšte ni da igram. Bezuspješno su me odvraćali od ove izjave. Vutra je došla nepunih 10 dana kasnije.
Znao sam da pola odjeljenja „vari” u………., pa me nije trebalo mnogo ni nagovarati.
Nije to bio onaj „neću da ispadnem pi…” fazon, već me stvarno interesovalo. Skoro da sam se razočarao. Osim toga što sam sada bio dio te grupe, ništa se drugo nije desilo, ništa ne osjetih. I tako par puta, i onda je krenulo da mi se sviđa, jer sam počeo da izvaljujem fazon, cerekanje, tripovi… Bilo je baš gotivno. Kada sada pogledam na to, djeluje nekako nevino.
LSD ubrzo posle vutre. E, to mi se stvarno dopalo… Ipak, nedovoljno da bih ga češće praktikovao. Bio sam u fazonu da čitam sve osim knjiga koje sam valjda morao čitati za školu, slušao neki HC, duvkao, zezao se, ma fino bilo.
Igrom slučaja upoznao sam par koji je živjeo blizu mene, mojih godina manje-više. Kapirao sam ih kao gotivne i ubrzo smo se baš zbližili. Kad su ostajali bez kinte, sjećam se, izjutra sam i njima kupovao ono osnovno iz prodavnice. Gotivio sam ih, a nisam jasno vidjeo da treba da odem odatle. Inače, imam taj „sick trip” da pomažem i želim da pomognem svima koji pomoć prihvate, bilo šta da je u pitanju. Preko njih sam ostvario neke prve kontakte sa ljudima vezanim za dop, i tako, korak po korak…
Mislio sam, zezam se, uživam u životu. Djevojke su me obožavale u to vrijeme (mada, bez skromnosti, tako je i danas), a ja kao da sam htio da sve to prestane. Postajao sam mračniji i mračniji… Vidio sam sve što mislio da su samo ilmovi. Vidio sam velike količine gudre za koju sam im pomagao u pakovanju i miješanju, bodenja, ovjere. I sam sam bio u situacijama da oživljavam (bukvalno) troje iz društva u kom nas je bilo četvoro. Bilo je jasno ko je sljedeći. Istina, ne odmah.
Trebalo je vremena da ćale ukapira. Da je keva bila živa, vjerovatno ne bi tolko zaglibio.
I tako. Hvala ćaletu.
Piše: Radmila Stupar-Đurišić, dipl. psihološkinja
Add comment