Prve osnove znanja dijete dobija u kući svojih roditelja, tu, gdje ono prvom ugleda svijet, gdje svijet stane posmatrati i poznavati ga. Navike, koje se u djetetu ukorijene u prvom dobu, slabo se mogu iskorijeniti i tada, kad od njega postane zrio čovjek. Da bi od djeteta postao čovjek, svjesan sebe i svojih dužnosti, treba iz malena u njemu probuđivati sve one vrline, koje čovjeka čine čovjekom. To čini vaspitanje, najprije domaće, pa školsko. Roditelji, a docnje učitelji, nastavljajući rad njihov, dužni su od djece stvarati dobre i valjane karaktere. Dobro vaspitano dijete u kući svojih roditelja savjesnije prima u školi upustva i savjete učitelja, i učitelj u pogledu vaspitanja samo nastavlja roditeljski rad – zida zgradu na čvrstom temelju. Moram primijetiti, da kod nas roditelji slabo shvaćaju svoju dužnost u pogledu vaspitanja svoje djece i ne obraćaju pažnju na dječije pogrješke, govoreći, da će se dijete i samo popraviti kad odraste. Ali to je mišljenje pogrješno, jer što se iz malena ukorijni u duši djetinjoj, to se tek sa velikim naporima i teškoćama docnije može uništiti.
„ Što se crnim zapoji đavolom, Obešta se njemu do vijeka“,
veli neumrli Njegoš; a Plutarh govori: „Duša je djetinja kao vosak, jer sve lako prima, a docnije se to vrlo teško briše, kao god što se teško i novi utisci primaju“. Velike teškoće ima učitelj sa nevaspitanom ili bolje reći rđavo vaspitnom djecom, dok ružne navike iskorijeni kod njih. Kod mnogih postigne uspjeh, a kod mnogih ne, jer mu u tome smetaju sami roditelji, koji kod kuće ne podržavaju rad učiteljev, već djecu puštaju da rade i čine po svojoj volji, kao što su i prije radili; pa kad učitelj u krajnjoj nuždi preuzme nad takvom djecom strožije kazne, onda eto od roditelja svakojakih pogrda na učitelja. Učitelj sa tako pokvarenom djecom teško da može postići valjani uspjeh; a što se u našim osnovnim školama sa vrlo malim izuzetkom postiže valjani uspjeh, to treba pripisati jedino trudu naših učitelja, koji potpuno shvaćaju svoju dužnost. Kuća je roditeljska prva škola djetinja. U toj školi razvijaju se postepeno duševne sposobnosti djeteta, tu ono dobija prva znanja – prvi pojam o religiji; njega materina upliviše na njegovo zdravlje, a igre, kojima djeca prirodno teže, jačaju i razvijaju tjelesne sposobnosti. Tu dijete najprije stane posmatrati predmete, tu i dobija znanje o njima. Roditelji ne smiju da prenebregavaju svoju dužnost. Oni treba da gledaju u svom djetetu budućeg člana društva i države, te s toga dužni su vaspitavati ga u svemu onome, što mu treba, da bi bio dobar i pošten, mio i drag svakome, da bude vjeran sin svoje domovine, svoga i roda, i vjerni i odani podanik svoga vladaoca, te s toga svako mora dati veliku važnost domaćem vaspitanju, tj. vaspitanju djeteta u kući roditeljskoj i pokloniti mu veliku pažnju i gajenje.
Dužnosti roditelja kao vaspitača
Da bi roditelji mogli postignuti svoj cilj u vaspitanju treba im:
1. Imati podjednaku ljubav k svojoj djeci, 2. Imati uzajamno poštovanje u kući, 3. Predhoditi u svemu dobrim primjerom, 4. Paziti dobro na dječije postupke, i 5. Paziti na društvo, u kojemu se dijete kreće.
1. Podjednaka ljubav k djeci
„Domaće vaspitanje potiče iz ljubavi“ Pedagoška izreka
Domaće vaspitanje pripisuje se ponajviše ljubavi roditeljskoj, pošto roditelji prema prirodnom nagonu moraju voljeti svoju djecu. Ali na mnogim mjestima, gdje je u kući više djece, ova ljubav podjednako se ne izliva na svakojem djetetu, nego na nekom manje, a ne nekom više, a tome su često uzrok i po neki prirodni nedostaci dječiji. Po neđe, a obično gotovo svuda, roditelji više vole mlađu djecu od starijih; majka više voli kćer nego sina, a otac više sina nego li kćer. Ta je razlika posve štetna za vaspitanje. Roditelji su dužni istim žarom roditeljske ljubavi ljubiti i onu svoju djecu, koja po neke prirodne nedostatke imaju. Roditelji griješe kad ljubav svoju ne poklanjaju jednako cijeloj svojoj djeci i kad prave među njima razlike, jer time pobuđuju kod djece zavist i mržnju. Roditelji moraju i dužni su svako svoje dijete podjednako ljubiti, ne gledajući na to, da li ono ima ili nema prirodnh nedostataka, da li je mlađe ili starije, muško ili žensko. Mržnja i zavist jesu veliki poroci, pa ih posve treba od djece otklanjati; a to će roditelji učiniti kad djecu podjednako vole; kad jedno pomiluju i drugo, kad jednom kupe nešto lijepo, da kupe i drugom itd. Takvi roditelji imaće od djece jednako poštovanja i svakoje će primati bolje ono, čemu ga budu učili; mlađa braća voljeće starije i slušati ih, a starija braća ili sestre, ljubiće mlađu i dragovoljno upućivati ih na ono što je dobro i lijeo i na što su sama bila naučena. Takvim načinom, kad je u kući više djece, a roditelji su pravi roditelji i vaspitači, onda je kuća prava vaspitna škola, a djetetu drugog društva ne treba sem braće i sestara i tako se djeca odklanjaju od rđavog društva.
Add comment