2. Uzajamno poštovanje
„Kućevni napredak i sreća zavisi od sloge i uzajamnog pošovanja u kući“
Kod djeteta treba ulivati poštovanje naspram svakoga, koji je poštovanja dostojan. To će se desiti uzajamnim poštovanjem dječijih roditelja i ostalih ukućana. Porodični život duboko se ukorenjuje u dušu djeteta. Ako je taj život pun ljubavi, pun sreće, onda se i djetetu takav život, kad ono docnije bude zreo čovjek, mili, i u braku će i ono biti sretno; a na protiv, ako je između dječijih roditelja mržnja i neprestano svađanje, ono, gledajući nevaljale postupke u međusobnom životu, omrzne na taj život, i docnije kad odraste gleda na brak kao na neko čudovište, mrzi ga; i ako se slučajno oženi, on slično svom ocu postupaće sa svojom saputnicom, te tako neće imati domaćeg spokojstva niti sreće. Kada dijete gleda, kako se njegovi roditelji slažu u svemu, kako jedno drugog poštuje, onda se u njemu začedi plemenitost srca, začedi mu se poštovanje prema svemu onome, što treba da se poštuje, i ono docnije, preko svih nesreća, ako bi ih u životu imalo, imaće porodičnu sreću, koja je najviše blago čovječije. Osim međusobnog poštovanja roditelja, to uzajamno poštovanje treba da se rasprostre i na ostale ukućane. Osobito, ako roditelji imaju svoje roditelje, koji su stari i nemoćni, to prema njima treba poštovanje da budu najveća zadaća; jer kad mi poštujemo svoga oca i svoju mater, to poštovanje u istoj mjeri dobićemo i od svoje djece, koja se od nas tom poštuvanju uče očiglednim primjerom. Mlađa braća i sestre treba da se navikavaju, da poštuju svoju stariju braću i sestre, a ovi njih. Međusobno poštovanje u roditeljskoj kući mnogo utiče na djecu, jer se ona tim uči, da docnije imaju poštovati svoje starije i ostale ljude. To uzajamno poštovanje u porodici jeste osnov duševnom obrazovanju.
3. Dobri primjeri
„Roditelji treba u svemu da daju primjer svojoj djeci i da se čuvaju od pogrješaka“ Plutarh
„Glavno je da djeca ne ostanu bez dobrih primjera u sredini u kojoj žive“ Jan Amos Komenski
Ne samo roditelji već i učitelji u vaspitanju moraju prethoditi dobrim primjerom. Čemu učiš drugoga, to sam moraš da radiš; a jedna pedagoška izreka o tome veli: „Vaspitač mora da radi ono, što njegov vaspitanik treba da radi, kad bude kao zreo čovjek“. Kojoj god vrlini uči roditelj svoje dijete treba da se tom vrlinom sam odlikuje. Učiti dijete poštenju, a sam ne biti pošten, ili učiti dijete da govori istinu, a ono samo sluša od svojih roditelja toliko laži, onda se ne treba nadati, da će dijete primiti njihove savjete i po njima se upravljaj jer očiglednost najbolje utiče na dušu djetinju. Učitelji mogu najbolje znati važnost očigledne nastave, a takav je i značaj očiglednog vaspitanja. Roditelji, koji hoće da ispunjavaju svoju vaspitačku dužnost, treba da imaju sve one vrline, koje se od čovjeka traže. I ako imaju kakvih poroka to o njima ne treba da znaju njihova djeca. Kod djeca ne samo što se ne smije što ružno raditi, nego ni govoriti, te s toga roditelji treba da paze ne samo na svoje postupke već i na govor među svojom djecom. U kući se ne smije ništa raditi, što bi se kosilo sa vrlinama, koje treba da dijete docnije krase, pošto odraste. Sem korisnih primjera, što dijete gleda u kući svojih roditelja, potrebno je da roditelji pričaju djetetu razne poučne pričice iz života dobre i valjane djece; upozoravati ih na dobru djecu i njihovo vladanje, te tim će dijete podražavati tako valjanoj djeci. Uzaludne su pouke bez primjera, jer dijete te pouke ne razumije, a kada nešto gleda pred sobom, ono prima to, čvrsto zapiše u svojoj duši i to mu neizgladivo ostane.
4. Roditelji treba da paze na dječije postupke
„Varaju se oni roditelji, koji misle da ne treba obraćati osobite pažnje dječijim postupcima dok su još mlada i ne znadu što čine“ Luter
Svaki postpak dječiji roditelji treba da budnim okom paze i gledaju. Što god djeca rade dužni su roditelji da znaju. Dijete može iz neznanja i naivnosti učiniti što da ne valja. Roditelji treba da kažu djetetu da to ne treba raditi; a ako se dijete takvim čim zabavlja nađi mu drugu zabavu. Treba paziti i na govor dječiji. Ako čuju da dijete zbori kojekakve riječi, to mu treba zabraniti. Istina, ako dijete takve riječi ne čuje u kući roditeljskoj ili u društvu ono ih ni izgovoriti neće. Nikakav postupak dječiji ne smiju roditelji propustiti. Ako je postupak dobar to treba i dijete da zna, da mu se kaže da je to dobro i da tako treba svagda da radi. Radeći tako ono se navikne na dobre postupke. Napotiv, ako roditelji propuste dijete bez opomene, kad što nevaljalo urade, onda dijete misli, da je taj njegov postupak dobar i malo po malo radi i gore, te ga je teško poslije odvići od toga. U nekim porodicama, ne samo što roditelji nikakve pažnje ne obraćaju postupcima dječijim, već ih uče da psuju i ruže po nekoga ili dijete učini što nevaljalo, a roditelji mu to odobravaju. Takvi se roditelji pravilnije mogu nazvati zlotvorima, nego dobrotvorima dječijim. Mnogi roditelji opomenom na rđav postupak njegovog djeteta kažu „ Pa ono sad još ništa ne zna, a kada odraste i samo će viđeti da to ne valja, pa će se popraviti„. U tome roditelji jako griješe, jer treba da znaju „Nauka jedna muka, a oduka trista muka“ kako veli narodna poslovica. Da, jeste teško odvići dijete od onoga, što je naučilo, ali treba ispočetka paziti na dječije postupke, pa se neće doći do toga da se dijete silom odvraća od rđavih postupaka, jer ih imati neće. Dijete može raditi nešo što nije rđavo, ali se može povrijediti tjelesno, te i za to treba paziti kako se i čim se djeca zabavljaju. Kako roditelji brižljivo čuvaju dijete od kakve povrede tjelesne, tim više treba da čuvaju njegovu dušu od pokvarensti.
Add comment