Mr. Jovan Šofranac
Doktorant fakulteta inženjerskih nauka
1.UVOD
Istorijski gledano zdravstveni profesionalci su posmatrali pacijenta, kao pasivnog korisnika usluga, ne vodeći računa o njegovim zahtjevima. Za razliku od ovog pristupa danas, zdravstvene organizacije (domovi zdravlja) moraju biti orijentisani prema pacijentu i on treba da je u centru pažnje, s aspekta planiranja, implementacije i evaluacije pruženih usluga.
Danas je u zdravstvenoj zaštiti neophodno postići racionalnost i efikasnost u dijagnostici, terapiji i rehabilitaciji. To se može realizovati i kroz nove kvalitetne organizacione i tehnološke procese.
- UVOĐENJE STANDARDA KVALITETA U ZDRAVSTVU
Proces standarizacije u oblasti zdravstva je novina, te je prvo potrebno upoznati menadžment ustanove i sve zaposlenike o uvođenju sistema kvaliteta i njegovom značaju u realizaciji zdravstvene zaštite.
Kada se spomenu standardi u zdravstvu, nekako se nametne razmišljanje da li standardi: propisuju kvadraturu prostora, broj ljekara i sestara, broj timova, itd. dakle, neophodnu strukturu za funkcionisanje zdravstvenog sistema kao preduslov za procese i ishode zdravstvene zaštite. Do skora, malo ko je razmišljao o standardima procesa i ishoda zaštite i na koji se način kvalitet rada (usluge) može mjeriti.
Komponente visokog kvaliteta podrazumijevaju visok stepen profesionalnosti i znanja u odnosu na raspoložive tehnologije, efikasnost u korišćenju resursa, minimalnog rizika za pacijente, zadovoljstvo pacijenata i konačan ishod pružene zdravstvene usluge. Standardi daju preporuke šta bi trebalo da bude, a ne propisuju načine i norme na koje to treba da se ostvari. Svako ima pravo da do kvalitetnih usluga dođe svojim putem, na način koji smatra najprikladnijim za date uslove, raspoloživo osoblje i novac.
Standardi medicinske prakse zahtijevaju konsenzus da bi se realizovali i adekvatno tumačili. Oni moraju biti kompatibilni i komplementarni.
Preporuka koju treba poštovati pri aktivnostima na definisanju standarda je da se radi veoma pažljivo i timski, tako da standardi budu rezultat odgovarajućeg kolektivnog mišljenja o prihvaćenom ili željenom nivou učinka (kvaliteta). Već je rečeno da su oni dinamični i da se permanentno sprovodi njihovo preispitivanje, sa mogućnošću unapređenja.
Na osnovu ovih dokumenata, definisani su standardi profesionalne prakse, koji bliže određuju organizaciju i način pružanja zdravstvene zaštite za bolesti, odnosno kategorije bolesnika. U tom smislu potrebno je da standardi povežu strukturu (prava osiguranika, uslove i način korišćenja službe), proces (sadržaj, obim i način pružanja usluga) i ishod zdravstvene zaštite. Sve to je u funkciji konkretnih zdravstvenih potreba, odnosno zdravstvenih problema i smanjuje mogućnost pružanja neadekvatne zdravstvene zaštite i probleme u praksi. Takođe je potrebno da standardi stimulišu odgovarajuće ponašanje davalaca zdravstvene zaštite kroz edukaciju i obuku.
Standardi treba da ispunjava sledeće zahtjeve:
- da budu mjerljivi, što znači da je definisan kao nivo izvršenja koji treba da se dostigne u odnosu na definisanu mjeru ili indikator,
- da budu razumljivi, što znači da se lako mogu prihvatiti naročito oni koji ulaze u sistem (novi davalac usluge i novi korisnik);
- da utiču na ponašanje, što znači da su definisani tako da čine jasnim kakvo se ponašanje svih učesnika u zaštiti zahtijeva;
- da su ostvarljivi, jer previsoki standardi mogu da demorališu učesnike u njihovom sprovođenju.
3.STANDARDI KOJI SE KORISTE U ZDRAVSTVU
3.1 Primjena ISO standarda
Zahtjevi ISO standarda veoma su važni za proizvodne i uslužne organizacije, ali se na prvi pogled ne odnose na aktivnosti u zdravstvenim ustanovama.. Ovo se posebno odnosilo na ranije verzije standarda serije ISO. Terminologija koja se koristila u tim standardima teško se «povezivala» sa zdravstvenom zaštitom i različite nacionalne asocijacije su je različito tumačile. Otuda i razlog što je u ovoj oblasti manje bilo manje certifikata nego u ostalim djelatnostima.
ISO 9000 standardi (verzija 2015) su prilagođeni, tako da ih je sada lakše primijeniti na zdravstvenu zaštitu i uključiti u procjenu ishoda i zadovoljstva pacijenta.
3.2 ISQua*– Medunarodni standardi za akreditaciju tijela za eksternu procjenu u zdravstvu
Međunarodno udruženje za kvalitet u zdravstvu –ISQua* (International Society for Quality in Health Care), je 1999. godine pokrenulo Program međunarodnog akreditovanja (IAP) pod akronimom ALPHA*
Ovaj program je nacionalnim tijelima za akreditaciju u zdravstvu dao preporuke za procjenu postojećeg rada i organizacionu kontrolu, da bi kasnije proširio svoj program akreditacije na druga tijela za eksternu procjenu i uspostavljanje standarda u zdravstvu. Njegove aktivnosti su sada :
- akreditacija timova (ustanova) za eksternu procjenu,
- akreditacija standarda u zdravstvu koji su u skladu sa ISQua Međunarodnim principima za te standarde.
- akreditacija programa obuke, uključujući i programe obuke za ocjenjivače/ kontrolore/revizore.
- obrazovanje, obuka i podrška u pripremama za akreditaciju.
ISQua, je neprofitna, nezavisna organizacija u čijem sastavu je preko 70 zemalja članica. ISQua daje preporuke zdravstvenim profesionalcima, davaocima usluga, istraživačima, agencijama i korisnicima, kako bi postigli izvrsnost u pružanju zdravstvene zaštite i kako bi unapređivali kvalitet i sigurnost usluge.
ISQua Međunarodni standardi za akreditaciju uspješnosti zdravstvenih ustanova obuhvataju zahtjeve Medunarodne organizacije za standarde (ISO) za tijela za certifikaciju, Baldrige kriterijume uspješnosti i Model uspješnosti Evropske fondacije za upravljanje kvalitetom (EFQM).
Glavni pravci djelovanja ISQua su:
- sigurnost pacijenata i zdravstvene zaštite,
- menandžment rizika,
- motivacija zdravstvenog kadra u obezbjeđivanju kvalitetnije njege,
- zadovoljstvo pacijenta kao evaluaciono oruđe u ocjeni uspješnosti akreditacije,
- razvoj i unapređenje indikatora u svim oblastima i
- akreditacija zdravstvenih ustanova.
Postoji osam ISQua standarda i to:
Standard 1: upravljanje i strateške smjernice
Standard 2: organizacija i menadžment
Standard 3: upravljanje ljudskim resursima
Standard 4: izbor, razvoj i preraspodjela ocjenjivača
Standard 5: upravljanje finansijskim resursima
Standard 6: upravljanje informacijama
Standard 7: upravljanje ispitivanjem /ocjenjivanjem
Standard 8: proces akreditacije/certifikacije, i
Pet principa, koji su:
- jasni, počivaju na jasnim logičkim osnovama
- mjerljivi,
- specifični,
- zasnovani na savremenim istraživanjima kvaliteta i
- obuhvataju zahtjeve za razvoj standarda koji su sadržani u pomenutih osam posebnih ISQua Međunarodnih standarda.
3.3 Standardi „Dobre prakse“ za domove zdravlja
Standardi dobre prakse za dom zdravija mogu se dekomponovati u šest podsistema [6],[10] :
- Upravljanje domom zdravija,
- Upravljanje rizikom,
- Upravljanje kvalitetom,
- Usmjerenost na pacijenta,
- Proces pružanja zdravstvenih usluga i
- Procesi podrške.
Svaki od ovih podsistema može se dekomponovati na procese i aktivnosti, koje treba opisati procedurama i uputstvima. Navedeni podsistemi mogu se dekomponovati na sledeće ili slične procese u zavisnosti od strukture doma zdravlja, kao što je prikazano na Slici 1.
Zbog prostornog ograničenja, osvrnućemo se ukratko na podsistem “Usmjerenost na pacijenta”, jer je on najvažniji od svih podsistema.
Jedno specifično pitanje koje je od suštinskog značaja za ciljeve zdravstvene zaštite odnosi se na prava pacijenata. S obzirom da je jedna od jednostavnijih definicija kvaliteta «ispunjenje očekivanja korisnika», efikasnost sistema mjeri se u odnosu na zadovoljstva ili iskustva pacijenata.
Ako se žele efikasno i ekonomično iskoristiti kompleksne dijagnostičke i terapeutske mogućnosti, svaki pristup Ijekara problemu pojedinca mora biti vrlo dobro organizovan i sistematičan. Bolesnik je danas i sam bolje informisan i više zainteresovan za nauku i medicinu nego prije. Ljekari su izloženi sve većim zahtjevima ne samo od strane pacijenta nego i cjelokupnog sistema zdravstva. Kriterijumi na nivou svjetskih standarda sve više naglašavju primjenu kvalitetnije usluge pacijentu kako na primarnom tako i na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite. Organizovani zdravstveni sistemi teže uvođenju i primjeni ISO sistema i drugih standarda u zdravstvu sa ciljem za stalno unapređivanje svojih medicinskih usluga, postizanja efikasnijeg zdravstvenog sistema i zadovoljnijim korisnicima tj. pacijentima.
- Zaključak
Ako se žele efikasno i ekonomično iskoristiti kompleksne dijagnostičke i terapeutske mogućnosti, svaki pristup ljekara problemu pojedinca mora biti vrlo dobro organizovan i sistematican. Bolesnik je danas i sam bolje informisan i više zainteresovan za nauku i medicinu nego prije. Ljekari su izloženi sve većim zahtjevima ne samo od strane pacijenta nego i cjelokupnog sistema zdravstva. Kriterijumi na nivou svjetskih standarda sve više naglašavaju primjenu kvalitetnije usluge pacijentu kako na primarnom tako i na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite.
Organizovani zdravstveni sistemi teže uvođenju i primjeni ISO sistema i drugih standarda u zdravstvu sa ciljem za stalno unapređivanje svojih medicinskih usluga, postizanja efikasnijeg zdravstvenog sistema i zadovoljnijim korisnicima tj. pacijentima. Neophodno je da svaki dom zdravlja prilagodi standarde svojim mogućnostima i uradi i usvoji dokumentovane procedure za sve aktivnosti koje se sprovode u domu zdravlja.
Add comment