Prof. dr Mirko Peković
Egzistencijalistička psihoterapija bazira se na pricipima egzistencijalističke filozofije (Hajdeger, Kjerkegor i drugi) i ona treba da posluži kao instrument razumijevanja bolesnika i shvatanja onoga šta se dešava u duši bolesnika, kao i način da se razumije problem (fenomen) psihičke smetnje po sebi.
Egzistencijalistička psihoterapija shvata čovjeka kao smisaonu cjelinu čiju osnovu čine fenomeni: samisaonost postojanja, dosljednost i egzistencijalni projekt. Uz ove fenonene treba dodati i kategorije odgovornosti, trenscendencije, konačnosti i prolaznosti postojanja.
Smisaonost postojanja nalazi svoj izraz u motivima strukture ličnosti i da je stepen prisustva doživljaja smisla življenja glavno mjerilo ljudskog zdravlja. Kao višeslojna i dinamička katagorije ona se ispoljava u različitim slojevima postojanja i ponašanja, svakodnevno i kod svakoga.
Dosljednost se odnosi na činjenicu da svaki čovjek ima svoju prirodu, koja može da bude različita, dobra, loša, ovakva, onakva itd., ali uvijek specifična i dosljedna sama sebi. Egzistencijalna dosljednost se očituje naročito u njegovanju sopstvenih životnih vrijednosti, a razaranje tih vrijednosti vodi u psihopatološke probleme i poremećaje, što remeti razvoj strukture postojanja ili egzistencijalnog nacrta.
Egzistencijalni projekt tiče se predstave, odnosno svijesti o sebi, sopstvenoj aktivnosti na svjesnosti, o jedinstvenosti i kontinuitetu postojanja. To je ona suspstanca postojanja koja omogućava pojedincu da doživi sebe jedinstvenog i smisaonog u različitim rolama i raznim odnosima koje uspostavlja sa ljudima i ono pripada selfu (sebstvu). Pozvanje egzistencijalnog projekta, osnosno selfa je osnovna pretpostavka u egzistencijalističkoj psihoterapiji, radi toga da bi se nova iskustva, uključujući i psihoterapijska, razradila, vezano različitim potrebama pojedinca i njegovim mehanizmima simboličke obrade. Pri tome self struktura ostaje nepromijenjena, a nova doživljavanja pacijenta tokom tretmana procesom spontane interne imanentne „domišljenosti“ balansiraju sa selfom i intencionim sadržajem egzistencijalnog projekta. Svrha ovog procesa je bolje i racionalnije razumijevanje i prihvatanje samog sebe, što za posljedicu ima terapijski efekat.
Vrijednost kategorije jedinstvenosti tiče se u pokretačkoj energiji spoznaje pacijenta da je on, i niko drugi, bio u situaciji da u životu učini nešto što se desilo, nešto neponovljivo i nepovratno, što niko osim njega nije mogao da uradi, što je učinjeno blagodareći njemu i spletom posebnih okolnosti u kojima se našao. Svijest te vrste od osobitog je značaja za liječenje, jer osvjetljava i osnažuje cjelovitiji doživljaj sebe, veoma važnog kod psihičkih poremećaja, gdje je cjelina postojanja ugrožena. U ta stanja spadaju granične strukture ličnosti, psihotična stanja i drugo. Sa prethodnom varijablom neposredno je vezana katagorija jedinstvenosti, kao pokretačka snaga spoznaje pacijenta da je on i niko drugi bio u situaciji da u životu učini nešto što se upravo dogodilo, neponovljivo i nepovratno, što niko drugi nije mogao da učini sem on.
Odgovornost se nadovezuje na prethodnu pretpostavku i varijablu bazične tragičnosti življanja i ona je tijesno vezana za doživljaj o prolaznosti življenja i straha od nestanka i doživljaja smrti, što zahtijeva preduzimanje određenih mjera da se život u ovom času na ovom mjestu osmisli.
Sljedeći pojam u egzistencijalističkoj psihoterapiji vezan je za transcendenciju, što pretpostavlja orjentaciju i „preusmjerenost“ pacijenta na nešto ili na nekoga, što nije vezano za njegovu predstavu o sebi (navike sa kojima je do tada živio).
Transcendencija može da se odnosi na pokušaj izvođenja prostih motoričkih pokreta, kod moždanih šlogova, teško pokretnih bolesnika, te prevazilaženje složenih i komplikovanih situacija u kojima se pacijent našao. Upravo, radi se o adaptaciji na neke nove okolnosti, sa kojima prethodno pacijent nije imao iskustva (razni konflikti, emocionalne veze i slično).
Prošlost u ovoj psihoterapiji nije imanentna kao što je to u psihoanalizi…, prošlost se mijenja, dok mijenjamo našu sadašnjost i budućnost…“.
Ključno u egzistencijalističkoj psihoterapiji jeste stavljanje akcenta na svjesna iskustva kakva su aktuelna doživljavanja, koja mogu da se verbalizuju, što ispitanik može da saopšti, a tiče se perceptivnih doživljaja, kognitivnih i emotivnih doživljaja. Ovaj pristup ne bavi se „dubinskim“ problemima, te radi toga egzistencijalisti nerado govore o nesvjesnom. Nesvjesno je u egzistencijalističkoj psihoterapiji nešto što je prtisutno, ali neostvareno, ili nesvjesno je „latentna osobina individualne sposobnosti za promjenu.“
Tjelesnost je činilac koji je nezaobilazan u egzistencijalističkoj psihoterapiji. Upravo, razvojem refleksnih i motoričkih pokreta počinje uspostavljanje veze sa okruženjem i uspostavljanje kontakta sa njim i upoznavanje sa stvarnošću. Tjelesnost je još i prije jezika i govora u komuniciji čovjeka sa njegovim okruženjem. Ona je prvi izvor mišljenja i ostalih psihičkih funkcija i iskustava.
Jezik tijela je nezaobilazan u razumijevanju priroide psihoterapijskog procesa. On nam sugeriše brojnost i raznovrsnost psihosomatskih simptoma sa jedne strane, a sa druge strane na brojne modele i orjentacije u psihoterapiji, koji se oslanjaju na ovu kategoriju psihoterapije, gdje spadaju geštalt-terapija, koncetraciona terapija pokretima, neorajhijanska terapija, fokusirajuća terapija i razni relaksirajući modaliteti i oblici terapije.
Jednom riječi, funkcija egzistencijalističke psihoterapije jeste razvijanje i sazrijevanje samosvijesti, traženje i vjera u nadu!
