Mnogi ljudi su zbunjeni mnogobrojnim, komplikovanim zvanjima ljudi koji pružaju mentalnu pomoć. Često postavljana pitanja su: šta ko radi i koja se vrsta pomoći može očekivati od osoblja zaduženog za mentlno zdravlje.
– Psihijatrija
– Psihologija, obrazovna ili klinička
– Psihološka terapija-savjetovanje
– Psihoterapija
Pokušaću da ukratko objasnim svaku od navedenih oblasti, da bi ukoliko vam je potrebna pomoć profesionalca, znali kome da se obratite.
Psihijatar nakon sticanja zvanja ljekara mora da završi i specijalističke studije. Psihijatrija je, uz ginekologiju, pedijatriju i druge oblasti, samo jedna od disciplina koje mladi ljekar može odabrati za specijalizaciju.
Ljudi koji su pretrpjeli ozbiljne privremene ili trajne mentalne poremećaje treba da se za pomoć obrate psihijatru. Pod pacijentima sa ozbiljnim mentalnim poremećajima podrazumjevam ljude koji su opasni po sebe ili druge, i one koji nijesu u mogućnosti da se sami o sebi staraju.
Psihijatri u svom radu koriste medicinske modele mentalnih oboljenja da bi objasnili čitav dijapazon psiholoških poremećaja, i svi ti izrazi koje koriste nijesu ništa drugo do lista simptoma. Psihijatri radije koriste ljekove prilikom liječenja svojih pacijenata nego „terapije razgovorom“, iako mogu da upute pacijenta na psihološki tretman kod kliničkog psihologa, psihoterapeuta ili terapeuta-savjetnika.
Psihologija je nauka koja izučava obrasce normalnog mentalnog života i ponašanja, uglavnom bazirajući se na ljudska bića. Zvanje psihologa ne kvalifikuje niti priprema osobu za pružanje pomoći prilikom bilo kog duševnog bola ili poremećaja. Diplomirani psiholog mora da se dalje usavršava i edukuje u praktičnim sverama psihologije, kao što su klinička psihologija ili psihološka terapija – savjetovanje.
Psihološka terapija – savjetovanje je specijalistička oblast mentalnog zdravlja koja je relativno skoro uvrštena u listu mogućih specijalizacija iz pomenute oblasti. Do određene granice, razlika između psihoterapeuta i savjetnika skoro i da ne postoji. Vrlo često možete sresti dvije osobe sa istim kvlifikacijama, pri čemu jedna sebe smatra savjetnikom, dok druga sebe naziva psihoterapeutom. U nekim slučajevima možete sresti stručnjake koji sebe nazivaju savjetnikom-psihoterapeutom ili, ponekad, savjetnikom-psihologom.
Psihoterapeuti-savjetnici uglavnom rade u različitim zdravstvenim ustanovama, i u isto vrijeme vode privatnu praksu. Oni u svom radu koriste širok spektar teraputskih tehnika. Postoje mnoge škole i pristupi psihoterapiji, kao i veliki broj specijalizacija unutar savjetničke psihoterapije, uključujući terapiju za odrasle i djecu, jedan na jedan terapiju, grupnu terapiju i mnoge druge. Međutim, najbitnije je istaći da svi mi radimo istu stvar na različite načine.
Savjetnik-terapeut obezbjeđuje vrijeme i prostor u kome se pacijent i njegove misli nalaze u centru pažnje, njegovo razmišljanje o životu i njegovoj ulozi u njemu.
U svijetu u kome živimo, koji sve više postaje materijalan, a manje duhovan, savjetnici se vrlo često smatraju ljudima koji nude sigurno mjesto za „ispovijedanje“ i liječenje.
Vještine koje savjetnici-terapeuti koriste u svom radu, kao što su fleksibilno rješavanje problema, saosjećajno slušanje i slično, dokazano su od neprocjenjive vrijednosti kada pomažemo ljudima do kojih nam je stalo. Na sličan način, sva naša lična iskustva, čitanje, putovanje, razgovori i intimno doživljavanje životnih radosti i tuga, pruža osnov za sve što kao terapeuti radimo.
Rad terapeuta smatram više pozivom nego poslom ili profesijom.
Kao terapeut znam da smo u mogućnosti da razumijemo duševno stanje onih kojima pomažemo, kao i naše sopstveno unutrašnje stanje. Priznajem da kao terapeut imam potrebu da pomognem ljudima da svoj život smjeste u određenu perspektivu, otključaju zaključano, da izvuku smisao iz životnih iskustava i detaljnije upoznaju sebe. Mi tragamo za odgovorima na sva životna pitanja.
Dar i gubitak
Društvena sredina u kojoj živim bazira se na poricanju tuge i izopštavanju „ludih“, starih i bolesnih. To je kultura koja pravi tabue od seksa, rođenja i smrti. Živjeći u takvoj sredini osjećam da sam pola života provela u laži. U pojedinim situacijama i sama sam se osjećala ludom, jer me je sve što me je okruživalo pokušavalo ubijediti da će sve biti u redu ako se pokorim ili uradim ovo ili ono, ili ako se osmjehnem i mislim pozitivno.
Ali život po svojoj prirodi ne funkcioniše tako. Priroda ima svoja pravila i cikluse u kojim se sve odvija, a to su rađanje, rast, starenje i smrt. Ovi procesi praćeni su bolestima, slabostima i gubicima. Često smo neznalice i plašimo se života, očajnički želimo da nam život bude u skladu sa našom idejom idealnog, ali stvari, nažalost tako ne funkcionišu.
Add comment