Dr Dejana Ašanin Ivezaj, spec. interne medicine
Dom zdravlja Kotor
Vremena su se bogme promijenila. Sada imam utisak da je većina pacijenata pripadnik jedne ili druge grupe krajnosti. U jednoj su oni koji kod ljekara idu prekasno, u drugoj oni koji idu prečesto. Ovog puta ću se baviti ovom drugom grupom.
Nekada smo kod ljekara išli kad nas nešto zaboli. Danas dolazimo i kada nas ništa ne boli – ali nas brine. Brine nas što smo umorni, što nismo dovoljno produktivni, što nismo “u balansu”. Brine nas što nismo dovoljno zdravi. A možda nikad nijesmo bili zdraviji.
Kao ljekar, svakodnevno svjedočim jednom paradoksu: medicina napreduje brže nego ikad, životni vijek se produžava, dijagnostika postaje preciznija, a osjećaj lične nesigurnosti u sopstveno zdravlje – raste. Kao građanka, osjećam isto to. Kao da smo kolektivno ušli u stanje trajne zdravstvene pripravnosti.
Granica između brige o zdravlju i opsjednutosti njime postala je nejasna.
Društvene mreže i internet učinili su medicinu dostupnom svima. To je nesumnjivo dobra stvar. Pacijent koji razumije svoju bolest je bolji partner u liječenju. Ali dostupnost informacija donijela je i jednu novu vrstu tereta – stalnu izloženost savjetima, upozorenjima i “idealnim” standardima zdravlja.
Svaki simptom može biti znak ozbiljne bolesti. Svaki obrok može biti ili lijek ili otrov. Svaki umor može biti znak “nečeg dubljeg”.
U takvom ambijentu, zdravlje više nije stanje – već projekat.
Počinjemo da ga mjerimo, analiziramo, optimizujemo. Brojimo korake, kalorije, sate sna, miligrame vitamina. Tumačimo nalaze bez konteksta. U svemu tome, lako izgubimo ono najvažnije – osjećaj da smo dobro.
Medicina, naravno, ne negira važnost prevencije. Naprotiv. Ali medicina takođe poznaje i štetu od pretjerivanja. Postoji pojam “overmedicalization” – pretvaranje normalnih životnih varijacija u medicinske probleme. Postoji i “overdiagnosis” – otkrivanje promjena koje nikada ne bi napravile problem, ali jednom kada ih otkrijemo, više ih ne možemo ignorisati.
I tu počinje začarani krug. Više pregleda → više nalaza → više sumnji → više pregleda.
Ne dozvoljavamo sebi da budemo prosto umorni, preopterećeni, zabrinuti. Nikako ne smijemo biti hronično umorni. Nešto je drugi skreveni, zlokobni uzrok.
Sada smo anksiozni, imamo funnkcionalni ADHD, funkcionalnu depresiju, svi bogme imamo i celijakiju, razne parazite što nam mozak i jetru izjedaju, hormonske poremećaje, i sve to bez adekvatne dijagnostike. Prosto tako, pročitalo se. Pun instagram senzacionalnih naslova i reel-ova, “ako osjećaš ovo imaš ovo”, “ono što ti ljekari neće reći”, a bogme bude i naslova “evo šta doktori kriju od vas.”.. A mene to i rastuži, taj nekakav privid rata između nas i njih i s… Obesmisli mi misiju, al se ipak ne dam, iako često liječim strah od bolesti, a ne bolest.
Teško je i što je psihoterapija još uvijek tabu, a i skupa, dakle većini nedostupna. Onda, dosta je i psihoterapeuta koji su želju za tim poslom dobili od sopstvenih psiholoških izazova, pa tako vam, dragi moji nastaje jedna opšta džungla, u kojoj se sve teže snaći i pacijentima, a i nama ljekarima. A vremena je nedovoljno za svakog pacijenta.
Elem, zdravlje nije savršen skup laboratorijskih vrijednosti. Nije ni idealna dijeta, ni savršena fizička forma. Zdravlje je sposobnost da živimo, funkcionišemo i nosimo se sa neizvjesnošću – bez stalnog osjećaja da nešto nije u redu.
Možda pravo pitanje nije da li smo opsjednuti zdravljem. Možda je pitanje – zašto smo toliko uplašeni da nijesmo zdravi? I možda je odgovor manje medicinski, a više društveni. U svijetu koji je ubrzan, nesiguran i prepun očekivanja, zdravlje je postalo posljednje utočište kontrole. Nešto što možemo “popraviti”, “unaprijediti”, “dovesti u red”. Ali zdravlje nije projekat koji se završava. Ono je proces koji se živi. I možda bi prvi znak pravog zdravlja bio – da o njemu ne razmišljamo stalno.
U posljednje vrijeme, zdravlje više nije samo lična ili medicinska kategorija – postaje i društvena valuta. Način na koji jedemo, treniramo, spavamo, pa čak i koje suplemente uzimamo, sve češće nosi poruku o tome ko smo, koliko smo disciplinovani i koliko “ulažemo u sebe”.
Organska hrana, personalizovani treninzi, skupi wellness programi, “biohacking” rutine – sve to polako izlazi iz sfere brige o zdravlju i ulazi u zonu identiteta i prestiža. Biti zdrav više nije samo odsustvo bolesti, već i dokaz samokontrole, informisanosti i – ne manje važno – socioekonomskog statusa.
Kao ljekar, primjećujem da se ponekad zdravstvene preporuke pretvaraju u norme koje nijesu jednako dostupne svima. Kao građanka, vidim kako se stvara suptilan pritisak: ako ne živiš “optimalno”, kao da ne radiš dovoljno za sebe.
U takvom kontekstu, zdravlje lako postaje još jedno polje za poređenje. Još jedan način da se osjećamo nedovoljno dobrim.
A istina je jednostavnija i, možda, oslobađajuća: zdravlje nije luksuz koji treba demonstrirati, niti projekat kojim se treba dokazivati. Ono nije takmičenje.
Ako ga pretvorimo u statusni simbol, rizikujemo da izgubimo njegovu suštinu – a to je da nam omogući da živimo, a ne da se stalno procjenjujemo.
Neko bi rekao da su za sve krive društvene mreže. Mnogi ljekari bi rekli da je informacija previše dostupna svakome, a najveći problem je što su većina neprovjerene, da ne kažem lažne.
Ja smatram da je najveći problem nedostatak kritičkog mišljenja i previše pasivne introspekcije. Trebamo naučiti da nam, prije nego povjerujemo u nešto, uobičajeno bude da istu info dobro provjerimo na netu, poredimo razna mišljenja i dostupne informacije. Takođe, šta je dobrog ikad analiza bez konkretne akcije ikome donijela? Prije nego sebi dijagnostikuješ celijakiju izbaciš li konzervanse?
Prije nego oduzmeš djeci opciju MMR vakcine pitaš li se ima li sertifikate onaj ko ti daje botoks? Da li znaš šta se dešava tačno sa tvojim tijelom ako malko uzmeš testosterona da bustujes mišićnu masu? Pitam se, da li će nedostatak radosti biti ikad rješavan traženjem hobija koji nas veseli? Jesmo li zaboravili svakodnevne užitke?
Jesmo li zaboravili da se odmaramo i opuštamo?
