U današnje vrijeme biti u braku ili u vezi predstavlja pravo umijeće i izazov. Izborili smo se za nove mogućnosti, prava, liberalnost u odnosima, pa ipak i dalje je teško, a možda i teže nego ranije, naći partnera sa kojim možemo biti istinski srećni, ispunjeni i svoji. Ovaj problem se mora sagledati iz novog ugla, što podrazumijeva rad na sebi i učenje vještina koje će nam omogućiti da budemo zadovoljni sobom i svojim partnerom.
Posljednjih godina statistički podaci pokazuju porast broja razvoda brakova. Stručnjaci ovaj trend objašnjavaju time da su u današnje vrijeme socijalni pritisci zbog kojih su mnogi loši brakovi opstajali, svedeni na minimum. Do sredine prošlog vijeka uloge muškaraca i žena bile su jasno deffnisane. Svaki partner je znao šta se očekuje od njega ili nje. Postojao je muški i ženski posao. Ako je svaki partner ispunjavao ono što se eksplic-itno očekivalo od njega, bile su prilično dobre šanse da će brak opstati. Čak su i osobine ličnosti bile propisane. Muškarci su trebalo da budu jaki, tihi, neuzbudljivi, oni koji rješavaju problem, pomažu oko kuće i koji su zaštitnici. Žene su trebalo da budu dobre kuvarice, domaćice, društvene, vjerne. Ni jedni od njih nisu zalazili u područja drugog bračnog partnera i svako je imao svoju socijalno definisanu ulogu. Sa tehnološkim promjenama i ženskim pokretom, došlo je do drastične promjene u ovim statičnim i tradicionalnim ulogama.
Brak je danas daleko složeniji. Današnje brakove može da sačuva samo dobra emocionalna povezanost parova. Bez socijalnih propisa i presija, današnji brak je prepušten isključivo njegovim akterima. Da bi u njemu bili srećni i da ne bi podlegli sumornim statističkim predikcijama, ostaje im samo da bolje upoznaju sebe i partnera i da zajedničkim snagama rade na svom braku, bez straha da potraže pomoć.
Korijeni iz djetinjstva
Posljednjih godina sa velikom preciznošću su analizirane emocionalne veze muža i žene. Fiziološka mjerenja, prije svega, doprinijela su upoznavanju razloga koji održavaju ili razaraju bračne veze. Pronađene su prikrivene biološke reakcije nesuglasica ili, kako istraživači navode, kritične tačke emocionalne stvarnosti koje se uglavnom zanemaruju. Nesuglasice počinju jako rano, u najranijem djetinjstvu, u različitim emocionalnim svjetovima djevojčica i dječaka.
Djelimično biološke prirode, dva različita emocionalna svijeta koja postoje kod parova čiji je brak u krizi, uglavnom su posljedica razlika još od ranog djetinjstva. Kako odrastaju, djeca uče načine na koje mogu da se izbore sa emocijama. Djevojčice su u prednosti, pokazuju istraživanja, jer roditelji, posebno majke provode mnogo više vremena u razgovorima sa kćerkama, ispol-javaju veći broj emocija, opisujući im veći broj emocionalnih stanja. Zbog toga djevojčice u većem broju slučajeva prije dječaka razvijaju sposobnost jezičkog izražavanja, iskusnije su i vještije u izražavanju emocionalnih stanja. Velike razlike nastaju sa ulaskom u pubertet, kada djevojčice više ne reaguju agresijom, kao kada se dječaci razljute. Tada one postaju vješte u suptilnim odbacivanjima, zlonamjernom ogovaranju i indirektnim osvetama. Djevojčice, takođe, imaju izraženiji osjećaj za zajedništvo, dok su dječaci usamljeni i ponosni, odlučni i nezavisni. Kasnije, muškarci se plaše gubitka nezavisnosti, a žene gubitka prijateljstva. Tokom razgovora, muškarci žele da razgovaraju o stvarima a žene da ostvare emocionalnu vezu.
Žene u brak uglavnom ulaze zrele za ulogu emocionalnog vodiča (vježbale su je od detinjstva), a za zadovoljavajući odnos u braku neophodna im je dobra komunikacija. Muškarcima je, pokazuju istraživanja, komunikacija bitna prilikom udvaranja, ali u braku je ne vide kao smisao i izvor bliskosti. Ono što razara brakove nisu problemi koji se javljaju u svakoj vezi, već način na koji supružnici raspravljaju o njima. Prvo treba da prevaziđu razlike u polovima da bi mogli da razriješe sporne emocije i smanje kritikovanje. Oštra kritika je prvi znak za uzbunu u braku. Česte kritike koje su izrečene u bijesu predstavljaju napad na supružnika. Primjedba više nije dobronamjerna kritika, već otvoreni napad na ličnost. Primjedba, kao odlika emocionalno inteligentnog ponašanja, kritikuje ono što je osoba uradila, dok kritika ličnosti kod osobe izaziva osjećanje srama, slabosti i omalovaženosti. Ovo opet dovodi do zauzimanja odbrambenog stava, a ne do pomirenja, pa se rasprava nastavlja i rasplamsava umjesto da se stišava.
Prezir, kao izuzetno destruktivna emocija, nerijetko prati kritiku ličnosti. Izražava se prije svega tonom glasa i ljutitim reakcijama. Vrlo ga je lako prepoznati u izrazu lica, jer dovodi do kontrakcije mišića koji zateže kraj usana u stranu, dok je pogled uprt ka gore. Kada jedan supružnik ima ovakav izraz lica, drugome puls raste za nekoliko otkucaja u minuti. Iako povremeno izražavanje prezira neće ugroziti brak, konstantno izražavanje ovog osjećanja dovodi do niza zdravstvenih problema supružnika, kao i do završetka braka. Stalna kritika, odvratnost i prezir, znaci su opasnosti. Napadnuti partner će na ovo odgovoriti reakcijom bori se ili bježi. Ako uzvrati udarac, rasprava će se završiti svađom i vikom. Međutim, ni povlačenje, odnosno bježanje, nije dobar izbor ako se pod tim podrazumijeva ćutanje. Krajnja odbrana od napada jeste inat. Inat šalje snažnu poruku koja u sebi sadrži udaljavanje, superiornost i nenaklonost. Inat se javlja kod parova koji su pred razvodom.
Add comment