Redovnom kontrolom šećera i zdravim načinom života izbjegavaju se komplikacije

43-diabetesPrikaz knjige: SVE O ŠEĆERNOJ BOLESTI, prof. dr Božidar Bojović,

„Unireks”, Podgorica, 2012

U svojoj najnovijoj knjizi „Sve o šećernoj bolesti” (Pod­gorica, „Unireks”, 2012. godine), naš poznati dječji ljekar prof. dr sci Božidar Bojović, ističe staru istinu da osoba koja je dobila šećernu bolest nije pravi bolesnik, jer ako se pridržava uputstava za liječenje, može provoditi normalan život i očuvati zdravlje, tu najveću blagodat ljudskog života. Mnoga djeca koja su uspješno liječena postala su ljekari, koji su sa uspjehom liječili bolesnike od šećerne bolesti. Za Bojovićevu knjigu važi narodna mudrost: „U Radiše dosta bješe, u Štediše još i više, a u znanju ponajviše” Znanja ko­ja možemo tamo naći, daće nam ono najviše.

O SIMPTOMIMA I UZROCIMA

Podijeljena u 12 poglavlja, od kojih jedanaesto i dvan­aesto sadrže pitanja i odgovore, te tablicu idealnih težina, ova knjiga pruža savremena znanja o simptomima, sadrži laboratori­jske dokaze u dijagnostici šećerne bolesti, daje uputstva o primjeni insulina i ljekova u liječenju insulin nezavisne šećerne bolesti. U devetom poglavlju može se naći optimistička teza da je šećerna bolest autoimuni proces koji dovodi do razaranja beta-ćelija koje proizvode insulin, a da se vakcinacijom BSŽ vakcinom, koja se koristi u prevenciji tuberkuloze, taj proces može zaustaviti. U prvom poglavlju kaže se da se količina šećera, odnosno glukoze u krvi, normalno kreće od 3,5 do 5,5 milimola, poslije dvanaest časova neuzimanja hrane. Kada nivo pređe granicu od 9,0 do 11,0 milimola, bubrezi ne mogu da čuvaju šećer pa se on gubi mokraćom, povlačeći za sobom vodu i soli. Zbog toga dolazi do pojačanog mokrenja, žeđi, sušenja usta kao prvih znakova koji pobuđuju sumnju da se radi o šećernoj bolesti. Uz ove prve simptome javlja se i povećano uzimanje hrane, osjećaj zamora, omaglica pred očima i svrbež kože. No, da bi se postavila sigurna dijagnoza šećerne bolesti, neophodan je laboratorijski dokaz.

Nova knjiga o šećernoj bolesti našeg poznatog stručnjaka i dječjeg Ijekara prof. dr Božidara Bojovića, sadrži sveobuhvatno razmatranje simptoma i uzroka pojave bolesti. Čitalac će saznati i to da je za normalan život oboljelih najbitnije pridržavanje uputstava ljekara, te zdrav način života koji podrazumijeva fizičku aktivnost i prilagođenu ishranu

GLUKOZA TOLERANS TEST – OGTT

Nivo šećera u krvi stalno se mijenja tako što se poslije jela i u mirovanju povećava, a tokom gladovanja i fizičkog napora smanjuje. Ako je količina šećera (glukoze) u krvi 6,1 milimola, određivanje se ponovi, ali ne istog, već narednog dana. Ako je i u ponovljenom nalazu povećana količina, treba uraditi test opterećenja šećerom OGTT-a. Povišenim nalazom šećera u krvi smatra se nalaz natašte, rano ujutru, sa 6,1 milimola ili više, ali manje od 7 milimola. Ako prelazi 7 milimola, ili kada je u bilo kojem slučajnom uzorku, bez obzira na obroke, to 11,1 milimola, onda se uz kli­ničke znake postavlja dijagnoza šećerne bolesti. Test OGTT važan je za dijag­nostiku bolesti. Izvodi se u jutarnjim časovima. Prethodnih dana ne treba izbjegavati ugljene hidrate, a 12 do 14 časova prije testa treba prestati s uziman­jem kortikosteroida, hrane i sokova sa diuretskim dejstvom. Poslije uzimanja prvog uzorka krvi, osobi se daje 75 grama šećera rastvorenog u 250 grama vode. U toku testa osoba miruje i ne smije da puši, a nivo šećera se određuje poslije jednog i poslije dva časa, dakle u tim razmacima. Ako je količina šećera u 120 minutu 11,1 milimola ili više, to je dokaz dijagnoze šećerne bolesti. Poznato je da crvena krvna zrnca ili eritrociti, sadrže hemoglobin. Glukoza ulazi u eritrocite i veže se za hemoglobin, pa nastaje takozvani gliko-lizirani hemoglobin, HbAlc. Kada su vrijednosti glukoze u krvi veće, u eritroc­itima će biti i veća količina šećera, koja će se vezati za hemoglobin. Ako je ko­ličina glikoliziranog hemoglobina veća od 6,5%, to govori da se radi o šećernoj bolesti. Vrijednost ispod 6,0 pokazatelj je da osoba nema šećernu bolest.

ŠEĆER U TRUDNOĆI

Šećernoj bolesti u trudnoći Bojović je u knjizi posve­tio opširno razmatranje, što je očekivano s obzirom na to da ovaj poremećaj utiče na zdravlje trudnice i razvoj ploda, odnosno novorođenčeta. Šećerna bolest u trudnoći naziva se gestacioni dijabetes, prema latinskoj riječi za trudnoću -gestatio. Samo oko 0,5 odsto žena prije trudnoće ima šećer, da bi se tokom gestacije ispoljio kod 5 odsto trudnica. Ovaj oblik dijabetesa obično spontano nestaje poslije porođaja, ili najkasnije za mjesec i po nakon porođaja, a može se javiti u novoj trudnoći. Iako kod tih majki povišeni šećer spontano nestaje, kod većeg broja njih se poslije pet do deset godina razvije trajni oblik. Povišeni šećer u krvi za vrijeme trudnoće prelazi u posteljicu i povećava količinu šećera u krvi ploda. To podstiče gušteraču ploda da povećano luči insulin, što, uz povećano lučenje hormona rasta, dovodi do ubrzanog rasta ploda, pa su novorođenčad krupna i povećane tjelesne težine. Dijagnoza šećerne bolesti u trudnoći postavlja se ako je glukoza u krvi trudnice natašte veća od 5,5 milimola, odnosno ako je u drugom času poslije opterećenja šećerom veća od 9,0 milimola. Kada joj je povišen nivo šećera u krvi, trudnica mora da drži dijetu i bude fizički aktivna. Ukoliko se time on ne smanji, uvodi se insulinska terapija. Prije uvođenja insulinske terapije, bolest u trudnoći predsta­vljala je opasnost i za majku i za dijete.