[heading size=”7”]Moje iskustvo naučilo me je da postoji samo jedno oružje za borbu protiv trauma i emotivnih problema koje one izazivaju, a to je spoznaja samog sebe[/heading]
Oduvijek me zanimala psihologija, ali traumatična iskustva koja sam doživjela tokom svog života rezultirala su posttraumatskim stresnim poremećajem. Prošlo je mnogo godina prije nego što sam potražila pomoć specijaliste koja mi je tako očajnički trebala. Vjerujem da niko ne treba dugo da pati ukoliko mu se ukaže adekvatna pomoć. Moj cilj je da ohrabrim ljude koji pate od ovog poremećaja i pomognem im u pronalaženju adekvatne pomoći koja će im obezbijediti brz i uspješan oporavak. Bila sam jedna od ne toliko mnogo stranaca u Londonu koja je studirala i bavila se psihološkom terapijom. Tragala sam za novim i efikasnijim načinima koji će mi biti od pomoći. Osjećala sam da mi terapija pomaže da budem manje pasivna i napredujem u svom radu i vezama sa ljudima, i davala mi snagu da još jače i više grabim naprijed.
Gledajući unazad 10 godina, mislim da je terapija kojom su mi drugi pomagali, kao i ona kojoj sam ja drugima pomagala, unaprijedila teorijsku kao i praktičnu stranu mojih odnosa sa ljudima, ali ima tu još mjesta za dalje napredovanje.
Jedan od najjačih motiva za bavljenje ovim poslom je pomoć prilikom ublažavanja ljudske patnje. Glavni razlog bavljenja psihoterapijom je i dalje isti; i dalje mislim da terapija implicitno podstiče iste vrijednosti koje smatram neophodnim u zdravom društvu kao što su: zalaganje za ispunjenje sopstvenih želja i potreba, pružanje ljubavi i pokazivanje poštovanja prema drugima, samokontrola, raspodjela moći…
Veoma često ljudi nijesu svjesni da pate od traume. Traumu doživljavamo češće nego što mislimo, i to uglavnom tokom uznemirujućih situacije. Trauma se javlja kod: zlostavljanja, napada, mentalnog ili fizičkog akutnog stresa, žrtava kriminala, maltretiranja, djece u razvoju, pokušaja samoubistva ili prilikom prisustvovanja nečijem samoubistvu, medicinske dijagnoze, teške situacije na poslu, porodičnog nasilja, prisustvovanja nekom traumatičnom događaju…
Najčešći simptomi traume su: nedostatak koncentracije, iritacija, iscrpljenost, nesanica, flešbekovi, napadi panike, nervoza, izlivi emocija, osjećaj izolovanosti, povećan unos alkohola i droga, visok krvni pritisak, nedostatak apetita, agorafobija i slično.
Trauma izazvana porodičnim nasiljem – Prekini krug prije nego što bude kasno
Nažalost, nikada nećemo iskorijeniti zlostavljanje iz društva, ali možemo značajno poboljšati tretman žrtava nasilja kao i pravne procedure koje slijede. Neophodne su promjene društvenog sistema u cilju smanjenja broja žrtava nasilja i žaštite nevinih. Najbitnije je znati da možemo pomoći sebi i voljenim ljudima koji u tišini pate i trpe porodično nasilje. Prvi korak je prepoznavanje upozoravajućih znakova. Imajte na umu da zlostavljač može sebe predstavljati u javnosti kao vrlo šarmantnu osobu, a iza zatvorenih vrata biti neko sasvim drugačiji, zbog čega mnoge žrtve nasilja smatraju sebe odgovornim za zlostavljanje.
Zlostavljača uglavnom karakterišu sljedeće osobine:
– Opsjednutost kontolom
– Ljubomora i posesivnost
– Sklonost ka kritikovanju drugih
– Bijes i zastrašivanje
– Izrašavanje prijetnji
– Nasilnost
– Ponižavanje i vrijeđanje svojih žrtava pred drugima
– Izolovanje žrtve od prijatelja i porodice
Svi smo mi, makar jednom, osjetili, čuli ili vidjeli nešto zbog čega smo se osjećali neprijatno. Ljudi koji su pokušali da govore o tome bili su osuđivani i ućutkivani. Vrijeme je da se naš društveni sistem promjeni tako da se glas onih koji su dovoljno hrabri da pričaju čuje. Svi treba da učestvujemo u omogućavanju ostvarenja ove situacije, treba da skupimo hrabrost i progovorimo.
Umijeće zaposlenih u zdravstvenom sistemu
Živimo u masovnom društvu u kojem nam birokratija može izgledati kao najracionalniji način organizovanja života. Mogućnost uspostavljanja dobrog odnosa sa pacijentima je esencijalan. U kombinaciji sa ljudskim kvalitetima kao što su emotivna angažovanost, entuzijazam i sl., kreira pravu osnovu za uspješan poroces izlječenja. Ljudi razlišito reaguju na bolest, bilo da je ona teža ili lakša. Bolest ima emotivnu konotaciju za ljude. Neki se ponašaju kao da umiru, iako boluju od obične prehlade, dok drugi stoički podnose jake bolove i teške invaliditete. Pomaganje pacijentu da se oporavi od operacije ne zahtjeva samo pružanje fizičke pomoći, već i psihološka pomoć igra značajnu ulogu u oporavku.
Tokom studiranja i specijaliziranja hirurzi se suočavaju sa različitim zdravstvenim stanjima koja dovode do poboljšanja stanja pacijenta, ali, koja, takođe, mogu negativno uticati na čitav niz opštih zdravstvenih ishoda kao što, na primjer, anksioznost zbog približavanja operacije može uticati na postoperativni oporavak pacijenta, dužinu boravka u bolnici; jednostavno rečeno, na opošte stanje operisanog pacijenta.
Add comment