Postoje mnogi aspekti psihološke pripreme za operaciju. Svi pacijenti ne zahtijevaju preduzimanje svih koraka procesa psihološke pripreme. Razumijevanje same bolesti je ključ uspješnog oporavka, jer neki pacijenti prenaglašavaju svoju bolest, dok drugi ćute i skrivaju simptome svoje bolesti.
Da bi se na pravi način pomoglo pacijentu neophodno je procijeniti način na koji prima i razumije informacije vezane za bolest, funkcionisanje njegovog karaktera i izvršiti procjenu njegovih moći memorisanja informacija. Pristup pacijentu je individualan i baziran na njegovim potrebama.
Za dobrobit pacijenta ključno je ne osuđivati ga i ukazivati mu puno poštovanje. Na ovaj način stvara se i fizička i emotivna veza koja pomaže pacijentu da se brzo i lako oporavi od operativnog zahvata. Međutim, kao i kod mnogih drugih profesija, pretpostavka se bazira na postizanju rezultata usled dobre volje svih učesnika, i očiglednosti načina na koji se to želi postići. Iako su neki ljudi po prirodi vješti u stvaranju eikasnih međuljudskih odnosa, neke stvari se, ipak mogu naučiti od profesionalnih terapeuta-savjetnika. Istraživanja pokazuju da psiho-terapija-savjetovanje uspješnije liječi nervozu i depresiju nego pojedini ljekovi, i da kriterijumi za empirijski podržane tretmane obuhvataju mnoge terapeutske tehnike i vještine, uključujući čak i očigledne ezoterične kvalitete kao što su: empatija, slaganje i pozitivan stav.
„Vještina: stečena naredbena aktivnost za izvršavanje kompleksnih radnji lako i precizno.” Longman psihijatrijski i psihološki riječnik (1984)
Ne moram da ponavljam dobro poznatu činjenicu da bolest jednog člana porodice utiče na sve ostale. Kada je u pitanju ozbiljna bolest ili bolest koja zahtijeva promjenu životnih navika pacijenta i njegove porodice, medicinsko osoblje ima značajnu ulogu u pružanju podrške. Na primjer, pacijentima koji treba da čekaju dugo na operaciju treba pružiti podršku u prihvatanju te činjenice, održavanju pozitivnog stava o oporavku i razviti osjećaj porodične podrške. Njihova očekivanja, i prirodna potreba za podrškom, veoma brzo mogu da postanu smetnja članovima porodice, tako da se i kod njih, takođe, javlja potreba za podrškom. Kada je terapeut-savjetnik jedina tačka kontakta, njegova vještina je najpogodniji kvalitet za stvaranje podrške pacijentovoj porodici.
Pacijent: „Nijesam imao savjetnika. Nekoliko mjeseci kasnije shvatio sam koliko bi ta osoba pošteđela bola mene i moju porodicu.”
Dešava se da medicinsko osoblje, tj. doktori i sestre, nijesu „u prvoj borbenoj liniji.” Ukoliko se desi da medicinsko osoblje „očvrsne” od posla, to postane vidljivo i odražava se na njihov rad i može, u određenom trenutku, da naškodi pacijentima i njima samima. Kako god, njihov posao je uznemirujući i iscrpljujući. Samosvjesnost, samopodrška, skoro beskrajno razumjevanje i štićenje dostojanstva pacijenta su vještine koje terapeut-savjetnik mora da razvija.
Medicinske i sociološke vještine neophodne za pružanje podrške pacijentu koji treba da bude podvrgnut operaciji su:
• Mogućnost objašnjavanja medicinskih termina na pacijentu razumljiv način
• Sposobnost pažljivog slušanja
• Iskrenost
• Ne osuđivanje drugih
• Povjerenje
• Pružanje podrške
• Održavanje profesionalnog odnosa (pacijent-terapeut granica)
• Stvaranje prijatne atmosfere za razgovor o privatnim temama (izgrađivanje povjerenja)
• Jednakost (odžavanje odnosajednakosti sa pacijentom).
Piše: Svetlana Tanya Friche, Metnoia Institut za psihologiju, London UK
Add comment