Valentina Šćekić, MSc zdravstvene njege
Srednja medicinska škola, Podgorica
Мoderno sestrinstvo proučava psihološke značajke na koje nailazi kod zdravih i bolesnih ljudi koje njeguje, ili koje su medicinskoj sestri neophodne u radu, kao što je empatija. Empatijska osetljivost je znak opšteg nivoa osetljivosti pojedinca, a ta osetljivost zavisi od čovjekove urođene karakteristike. Sposobnost osjećanja empatije je od posebnog značaja u profesijama u kojima kontakt sa drugim čovjekom igra fundamentalnu ulogu. Posljednjih godina pronađeno je dovoljno dokumenata koji koriste koncept empatije u sestrinskoj njezi, koji može imati korisne efekte na oporavak pacijenata.
Empatija je vrlo zanimljiv koncept čiji je početak proučavanja započet krajem 19. vijeka. Empatija je ostala konstrukt društvenih nauka, naročito psihologije, ali njeno proučavanje se proširilo i na druga naučna područja. Sestrinstvo je profesija koja je svoja znanja generisala iz brojnih naučnih disciplina pa tako i iz psihologije. Danas, moderno sestrinstvo proučava psihološke značajke, na koje nailazi kod zdravih i bolesnih ljudi koje njeguje, ili koje su medicinskoj sestri neophodne u radu kao što je empatija.
Budući da se sestrinska profesija oduvijek bazira na njezi čovjeka u njegovim najtežim, stresnim i često neizvjesnim situacijama, nije teško zaključiti zbog čega se upravo empatija percipira kao jedna od najvažnijih osobina medicinske sestre. Empatija doprinosi snažnom povezivanju među ljudima, a temelji se na ljubavi prema čovjeku. Odnos između medicinske sestre i pacijenta je važan u mnogim situacijama u sestrinskoj njezi, a naročito u njezi za osobe s problemima mentalnog zdravlja.
U kontekstu zdravstvene zaštite, empatija se smatra složenim i višedimenzionalnim konceptom koji ima kognitivne, emocionalne, moralne i bihevioralne dimenzije. Empatija je posebno važna u odnosima između zdravstvenih radnika i pacijenata i povezana je sa poboljšanim zadovoljstvom pacijenata i usaglašenošću sa preporučenim tretmanom.
Termin empatija je skovao Titchener i definisao ga je kao „proces humanizacije objekata, čitanja ili osećanja sebe u njima“.
Riječ empatija potiče od starogrčkog – μπαθεια (εν – in + παθεια – osjećanje, emocija). Huserl opisuje empatiju kao intersubjektivnost, sposobnost koja se pojavljuje kroz stavljanje sebe u kožu drugih. Reč intersubjektivnost, koja opisuje glavnu stvarnost empatije kao susret dva subjekta, izuzetno je važna. Štajn definiše empatiju kao iskustvo “sui generis”, koje ona opisuje „kao iskustvo strane svjesti uopšte“.
Teorije empatije u psihologiji bile su u velikoj mjeri pod uticajem raznih pristupa sve dok Mead, čija se definicija empatije danas smatra jednom od osnovnih, nije opisala kao sposobnost razumijevanja situacije druge osobe (preuzimanje uloge drugog). Mid je video empatiju kao spremnost ili tendenciju da se stavi na mesto druge osobe i da se kao rezultat toga promjeni svoje ponašanje. Prepoznao je diferencijaciju sebe i drugog u empatiji i dodao kognitivnu komponentu, sposobnost razumijevanja, empatije. Takođe je tvrdio da je sposobnost preuzimanja uloga ključna varijabla u moralnom rastu.
Frojd je napisao da je empatija neophodna za sagledavanje mentalnog života druge osobe i da je to proces koji ima važnu ulogu u našem razumevanju onoga što je inherentno strano našem egu kod drugih ljudi.
Empatija je stavljanje sebe u cipele druge osobe, bilo svjesno ili nesvjesno. Fenihel posmatra empatiju kao proces koji uključuje dva čina, prvo, identifikaciju sa drugom osobom, i drugo, svest o sopstvenim osjećanjima nakon identifikacije i svest o tuđim osjećanjima.
Kohut definiše empatiju kao metod koji se koristi u psihoanalitičkim istraživanjima, ukazujući na činjenicu da biti empatičan u odnosu terapeut-pacijent nije dovoljno da se poboljša nečija situacija.
Empatija ljekara prema pacijentima povezana je sa poboljšanjem kvaliteta zdravstvene zaštite i ishoda liječena pacijenata kao i dobrobit samih ljekara. S druge strane, saosećanje sa tuđim bolom i patnjom može povećati sopstveni distres i samim tim smanjiti sposobnost empatije. Dokazi su pomiješani u pogledu toga da li se nivo empatije smanjuje među medicinskim radnicima tokom vremena sa povećanim profesionalnim iskustvom. Mješoviti nalazi se mogu pripisati različitim faktorima, uključujući pretjerano oslanjanje na procjene empatije koje su sami prijavili i nedosledne operativne definicije empatije u svim studijama. Mnoge medicinske škole uključuju nastavni plan i program za promovisanje empatije prema pacijentima. Međutim, empatija ljekara se često shvata kao intelektualno razumijevanje, a ne kao emocionalno dijeljenje patnje pacijenta.
Razvojni nivoi empatije odgovaraju fazama saznanja. Tako postoje: globalna empatija, egocentrična empatija, empatija za osjećaje drugih i empatija za nečije životne uslove. Globalna empatija se pojavljuje kod djece u prvoj godini života. Djeca u toj dobi ne razlikuju sebe od drugih pa se zato ponašaju kao da ono što se događa drugima događa njima. Egocentrična empatija se pojavljuje nakon prve godine života djeteta, na drugom nivou kognitivnog razvoja. Dijete u ovoj fazi potpuno shvaća sebe i druge oko sebe kao različite fizičke objekte. Takođe ono je sposobno doživjeti empatiju, razumijevajući istodobno da je druga osoba u nevolji a ne on. Međutim dijete ne razlikuje unutrašnja stanja drugih od vlastitih. Empatija za osjećaje drugih javlja se između druge i treće godine djetetovog života. Kada se razvije empatija za osjećaje drugih javlja se prihvaćanje tuđe uloge.
Empatija za nečije životne uslove se javlja u kasnom djetinjstvu. Dijete postaje svjesno da druge osobe doživljavaju zadovoljstva i neugodu ne samo u neposrednim situacijama nego i u širim životnim uslovimaa i iskustvima. Hoffman smatra da ovakav oblik empatiziranja, posebno u adolescenciji može biti motiv za stvaranje određenih moralnih ili političkih ideologija. Kada se osoba koja je prošla ove razvojne nivoe empatije se sretne s nekim ko je u opasnosti ili u nevolji, različite su informacije o stanju drugih nazočne: od neverbalnih i situacijskih znakova do znanja o životu drugih izvan neposredne situacije.
Istraživanja u području empatije podupiru multidimenzionalnost, a najčešća podjela uključuje dvije različite sposobnosti: afektivnu i kognitivnu empatiju
Među determinantama empatije izdvajaju se individualne karakteristike osobe prema kojoj je to upućeno. To uključuje: pol, godine, ličnost i obrazovanje. Empatijska osjetljivost je znak opšteg nivoa osjetljivosti pojedinca, a ta osjetljivost zavisi od čovjekovih urođenih karakteristika.
U pogledu odnosa između medicinske sestre i pacijenta, empatija se ponekad shvata kao sposobnost da se uđe u život druge osobe kako bi se sagledala njena/njegova osjećanja i njihova značenja. Empatija je stoga od najveće vrijednosti u vrijeme kontakta medicinske sestre sa pacijentom. Međutim, još jedna karakteristika empatije je tačna percepcija pacijentovih osjećanja od strane medicinske sestre i njena jasna formulacija misli. Empatijska saglasnost mora biti izražena pacijentovim jezikom.
Sposobnost osjećanja empatije je od posebnog značaja u profesijama u kojima kontakt sa drugim čovjekom igra fundamentalnu ulogu. Relacija pomoći je susret dvije odvojene osobe koje stvaraju zajedničko polje djelovanja. Pomagač nikada nije sasvim siguran šta zaista očekuje kao ishod. Empatija je važna karakteristika koja pomaže u terapijskim rezultatima.
S druge strane, kognitivna empatija uključuje sposobnost prepoznavanja i razumijevanja emocija drugih. U užem smislu, kognitivna empatija definira se kao sposobnost detekcije emocija (empatička točnost), postavljanje sebe u situaciju drugog ili zamišljanje kako se druga osoba osjeća (zauzimanje perspektive). Za razliku od afektivne, kognitivna empatija zahtijeva kognitivne funkcije višeg reda i veže se za “Teoriju uma”. Mnogi teoretičari izjednačavaju Teoriju uma i kognitivnu komponentu empatije. Teorija uma predstavlja sposobnost pojedinca da preuzme perspektivu druge osobe, odnosno da razumije mentalna stanja druge osobe kao što su misli, želje i uvjerenja tj. iskustvo kognitivnog „mentaliziranja“, ali i afektivnog mentaliziranja koje predstavlja razumijevanje osjećaja drugih.
U profesiji medicinske sestre, procjena empatične komunikacije sa pacijentima kroz odnos sestra pacijent je neophodna i od životne važosti. Posljednjih godina pronađeno je dovoljno dokumenata koji koriste koncept empatije u sestrinskoj njezi koji može imati korisne efekte na oporavak pacijenata. Glavni cilj nacionalnih zdravstvenih sistema je efikasno unapređenje zdravlja zajednice. Medicinske sestre/tehničari se smatraju jednim od ključnih članova zdravstvenog tima. S druge strane, empatija je odigrala suštinsku ulogu u boljem zdravstvenom ishodu i zadovoljstvu pacijenata.
Neumann i saradnici su u istraživanju opisali dva puta pomoću kojih empatijska komunikacija može poboljšati ishode pacijenata. Prvo, empatijska komunikacija može dovesti do toga da pacijent otkrije više o svojim simptomima i zabrinutostima, što posljedično vodi do toga da kliničar dobije više informacija, postavi tačniju dijagnozu i razumije i odgovori na individualne potrebe pacijenata. Ovo dovodi do poboljšanih rezultata. Drugo, empatična komunikacija takođe može dovesti do toga da se pacijent osjeća saslušanim, cijenjenim kao individuom i shvaćenim i prihvaćenim. Kroz pacijente koji se osjećaju cijenjenim, shvaćenim i prihvaćenim, empatična komunikacija može indirektno dovesti do poboljšanja ishoda pacijenata.
Raboteg-Šarić opisuje empatiju kao spregu emocija između osećanja jednog i drugog, i navodi da se mnogi istraživači slažu da je afektivna komponenta ono što je svojstveno empatiji. Empatija obuhvata i negativna osećanja, koja se češće proučavaju, i pozitivna osećanja. Empatična sreća je opisana kao „tendencija da se posredno doživljava osećanje dobre volje i zadovoljstva kao odgovor na nečije ispoljavanje pozitivnih emocija”.
Istraživanje o komunikaciji sestra-pacijent pokazuje da empatija medicinske sestre može pružiti visokokvalitetnu njegu svojim pacijentima. Empatija je suština svih interakcija između medicinske sestre i pacijenta i treba je posmatrati kao važan klinički indikator za visok kvalitet njege bolesnika.
Postoje brojne defincije i tumačenja empatije. Neke su iskazane u odnosu na iskustva dok je većina temeljena na dokazima iz istraživanja. Ne postoje utemeljeni “vidljivi” dokazi o empatiji kao lijeku, niti se ona može “dati na recept”, ali zasigurno efekti empatije mogu uticati pozitivno pa čak i negativno u zavisnosti kakvu empatiju “nosimo sobom”, i da li je uopšte posjedujemo.
U današnje vrijeme empatija se sve više koristi kao jedan od tretmana prema pacijentu. Najznačajniju ulogu u pristupu pacijentu imaju zdravstveni radnici, koji sve češće primjenjuju ematiju kao dio tretmana. Postoje brojne studije koje prikazuju važost posjedovanja sposobnosti primjene empatije prilikom komunikacije sa pacijentima, i uticaj iste na ishod liječenja. Takođe postoje i brojni faktori koji utiču na sposobnost samih zdravstvenih radnika da prenesu empatiju do pacijenta. Uspješnost rezultata u primjeni empatije zavisi prvenstveno od zdravstvenog radnika a zatim od pacijenta koji to može da prihvati ili da odbije.
