Postoji saglasnost psihoterapeuta oko toga da je gotovo nemoguće pobrojati sve faktore koji remete psihoterapijski proces. Redovno su u centru pažnje: transfer, kontratransfer, otpori… – dinamski momenti koje terapeut mora da prepozna, kontroliše i konstruktivno usmjerava. Ne osporavajući važnost, ali ni u cilju rangiranja po važnosti, pretjerano insistiranje na važnosti kontratransfera može dovesti do zanemarivanja ostalih faktora koji se nalaze kako u samom pacijentu tako i u njegovoj okolini. Ostale faktore, koji djeluju destruktivno u psihoterapijskom odnosu, grubo dijelimo na interpsihičke (unutrašnje) i socijalne (spoljašnje).
INTERPSIHIČKI FAKTORI
Specifičnosti psihopatološkog entiteta kao takvog
Granična organizacija ličnosti (engl. borderline) kao klinički entitet koji izrazito ugrožava psihoterapijski savez zbog svoje nesigurnosti na relaciji objekata pospješuje napredvidivost terapijskog postupka.
Preveliki narcizam i strah od narcističke povrede
Narcistični pacijenti, povrijeđeni činjenicom da moraju potražiti pomoć i nešto kod sebe promijeniti, nerijetko ne mogu da podnesu frustracije koje psihoterapija nužno donosi i bez najave napuštaju psihoterapijski savez.
Erotizacija terapeutskog odnosa
Ovdje nije riječ o erotizaciji transfera, već o pacijentima koji su erotizaciju ugradili u svoj odbrambeni mehanizam, tako da ga manipulativno aktiviraju skoro u svim interpersonalnim odnosima. Kada takav obrazac ponašanja, na svjesnom ili nesvjesnom nivou, nađe svoje mjesto u strukturi karaktera pacijenta, destrukciju psihoterapije skoro je nemoguće izbjeći.
Osobitost strukture ličnosti terapeuta
U svakoj ličnosti, pa i terapeuta, postoji nešto što determiniše apriorne preferencije i negativizam prema određenim pojavama, situacijama, ljudima ili čak kliničkim entitetima. Stvar je dugogodišnjeg iskustva i temeljne edukacije da terapeut ove stavove nauči da neutralizuje.
Upornost u zadržavanju uloge pacijenta ili nemogućnost da se ona prihvati
Osjećaj ugroženosti pacijentovog integriteta i samopoštovanja može iznenadno i trajno prekinuti psihoterapijski proces. Sa druge strane, kada ulogom pacijenta osoba sebi obezbjeđuje primarnu, sekundarnu i tercijarnu dobit, ciljevi psihoterapije moraju biti modifikovani ili psihoterapija trajno prekinuta, jer je pacijent tu da koristeći pomoć terapeuta ne traži olakšanje i rješenje već saosjećanje.
SOCIJALNI FAKTORI
Zahtjevi okoline u sferi radnog i socijalnog funkcionisanja pacijenata
Moderne kompanije u svom timu imaju terapeute koji prate i reaguju na sve promjene kod zaposlenih. Svaka prisilna upotreba psihoterapijskog saveza donosi sa sobom veliki broj reakcija otpora koje terapeut mora savladavati na svakom sastanku.
Nepovoljna porodična situacija pacijenta
Razumijevanje i podrška najuže porodice nerijetko su ključni elementi uspješnosti psihoterapijskog procesa. Kada porodica pacijenta ne priznaje ili ne želi da prizna postojanje bolesti kod svoga člana, ona tako i gradi negativan stav prema psihoterapiji i ne podržava pacijenta u liječenju, što postaje stalni ometajući faktor izlječenju.
Stavovi sredine prema psihički oboljeloj osobi
Stavovi sredine koji onoga ko je u psihoterapijskom procesu srozavaju na društvenoj ljestvici doprinose mogućnosti da se proces prekine prije nego li je i počeo.
Sistem zdravstvene zaštite
Pitanje finansiranja psihoterapijskog procesa opstruirajući je faktor, kao i kod svih stvari koje imaju veze sa novcem. Koliko ozbiljno shvatamo savjet kada ga dobijemo besplatno ? Koliko imamo da platimo za savjet koji ćemo poslušati ? Da li uz novac osiguravate kvalitet ili kvalitet možete naći i u sistemu besplatne socijalne zaštite ? Ukoliko pacijent nije siguran u odgovore na ova pitanja, njegov izbor terapeuta stalno će biti opstruirajući faktor u povoljnom razrješenju procesa.
Sociokultura
Psihološka obrazovanost društva u cjelini i značajnost popularizacije zdravih stilova života u našoj zemlji su u ekspanziji, tako da je realno nadati se da u narednim godinama sociokultura bude sila napretka i razvoja a ne destrukcije psihoterapijskog procesa.
Izučavanje problema faktora koji ometaju i destrukturiraju psihoterapijski proces, opravdano je mogućnošću da ono što je destruktivno u terapijskom odnosu, adekvatnom edukacijom svih učesnika u procesu, pretvorimo u terapijski korisno.
Piše: Radmila Stupar-Đurišić, dipl. psiholog
