Indikacije i kontraindikacije prilikom ugradnje oralnih implantata

Suština metode implantacije je ugradnja nadoknade, izrađene od neorganskog, stranog materijala u tkivo organizma. Sama riječ implantat nastala je od latinske riječi implantare – ono što je usađeno, a implantacija – usađivanje, ugrađivanje. Iako je na samom početku bila suočena sa mnogobrojnim problemima, implantologija se razvijala kontinuirano i brzo. Zahvaljujući rezultatima velikog broja istraživanja koji su potvrdili vrijednost metode rehabilitacije pacijenata kojima nedostaju zubi, implantoligija je postala atraktivna i efikasna naučno zasnovana disciplina.

Djelimični, a pogotovo potpuni gubitak zuba, višestruki je hendikep za sve ljude koji su suočeni sa ovim problemom. Nedostatak zuba ima za posljedicu vrlo složene poremećaje koji se manifestuju u ishrani, estetici, fonetici, a predstavljaju i ozbiljan  emocionalni problem. Procjenjuje se da se godišnje u svijetu ugradi oko tri miliona implantata sa tendencijom  porasta. Na tržištu je prisutan veliki broj različitih implantacijskih sistema. U tom pogledu postoji vrlo snažan trend razvoja.

Dobre indikacije za bilo koju intervenciju u medicini, pa i za ugradnju implantata , inperativ su koji se podrazumijeva i koji značajno utiče na uspjeh terapije. Loše indikacije za ugradnju implantata najčešće dovode do loše ili nedovoljno dobre terapije za ljude kojima nedostaju nekolika ili svi zubi. Komplikacije su tada veće i ozbiljnije. Zbog toga indikacijama za oralne implantate treba posvetiti mnogo pažnje , obaviti sve neophodne analize i naći kompromis između želja pacijenata i medicinske opravdanosti . Pacijentu treba objasniti da implantantno nošene zubne nadoknade vraća izgubljenu funkciju i estetiku, a predstavlja i veliki komfor. Osim ovih prednosti, mogu se desiti određene komplikacije kao što su : gubljenja implantata , gubitak kosti , peri-implantitis itd.

Prednosti ugradnje implantata u slučaju gubitka jednog zuba jesu u čuvanju međuzubnih i međuviličnih odnosa, zaštita preostalih zuba ( izbjegava se brušenje zuba ) i dobra estetika, naročito u slučajevima prednjih zuba. Gubitak više zuba u jednoj vilici takodje predstavlja indikaciju za ugradnju implantata. U zavisnosti od lokalizacije bezzubog sedla razlikuju je indikacije za ugradnju implantata u slučajevima nedostatka jednog  ili više zuba. Implantati se takođe ugrađuju u vilice koje su bez zuba kada se zbog nepovoljnih anatmsko – morfoloških uslova konvencionalnim, totalnim protezama ne mogu postići očekivani rezultati ( nedovoljna retencija i stabilizacija, loše žvakanje, otežan govor ). Medicinski je opravdana ugradnja implantata i u onim slučajevima gdje se konvencionalnim totalnim protezama ne mogu ostvariti psihosocijalni efekti ili jednostavno pacijenti zbog godina ili prirode posla žele implantatno nošenje nadoknade.

Da bi se ugradili implantati neophodno je da se steknu svi uslovi, a da bi se odustalo od ugradnje dovoljna je samo jedna kontraindikacija. Kontraindikacije za ugradnju implantata dijele se na opšte i lokalne.

U opšte kontraindikacije ubrajaju se sve one sistemske bolesti koje ugrožavaju regenerativne potencijale tkiva i sve druge koje mogu dovesti do neuspjeha terapije. Bez obzira na činjenicu da se pacijenti sa teškim i hroničnim sistemskim bolestima rijetko javljaju ljekaru radi ugradnje impantata oprez je neophodan , a detaljna anamneza i popunjavanje upitnika o zdravstvenom stanju pacijenta su obavezni. Opšte kontraindikacije mogu se podijeliti na apsulutne i relativne. Pacijente sa apsolutnim kontraindikacijama već nakon uspostavljene dijagnoze treba odvratiti od ugradnje implantata i odmah potražiti druga rješenja. Pacijentima sa relativnim opštim kontraindikacijama treba dati nadu da je moguća ugradnja koja na prvom mjestu zavisi od izliječenja osnovne bolesti.

* + neznatan rizik, ++ mali rizik, +++ veliki rizik

Postavljanje indikacije, odnosno donošenje odluke o ugradnji implantata završni je čin svih pregleda i analize pacijenta. Ovom činu mora da prethodi razgovor i detaljno upoznavanje pacijenata sa svim opcijama terapije kao i prednostima i nedostacima bilo koje opcije. Zbog svega navedenog , u praksi su razvijeni različiti protokoli rada i izjave pacijenata kojim oni potvrđuju da pristaju na predloženu terapiju implantatima.

  Piše: dr Aleksandra Sćepanović-Đurović, spec. oralne hirurgije

 Ordinacija Apolonia, Podgorica