Psihoterapijski proces dovodi do toga da se pokrenu zakočena osjećanja. Ovaj proces takođe obuhvata i promjene u načinu doživljavanja. Uključuje i promjenu od nepodudarnosti ka podudarnosti. Kao što se može vidjeti, uključuje i promjenu u načinu i u mjeri do koje je pojedinac u stanju i želi da saopštava sebi, kao i postizanje gipkosti u načinu poimanja doživljaja.
Ovaj proces predstavlja kretanje od krutosti do momenata koji se u terapiji mogu uhvatiti u proticanju, jer su svi elementi i aspekti neraskidivo isprepletani. Ono što je najznačajnije, to je da osoba sama u toku ovog procesa postaje zapravo jedan integrisani proces stalne promjenljivosti.
U dugogodišnjem radu sa raznim klijentima svaki terapeut će naići i na mnoštvo različitih problema. Ipak, uprkos mnogostrukosti problema ispod nivoa situacije na koju se pojedinac žali, nalazi se jedna središnja težnja da se dođe do saznanja o pitanju: „Ko sam ja stvarno?” U suštini, cilj svakog pojedinca jeste da postane on sam (self). Terapija stvara atmosferu u kojoj se klijent osjeća slobodnim da izrazi apsolutno svako svoje osjećanje ili misao, i, najčešće, pruženu slobodu koristi da bi, sve više, postajao on sam. Klijent počinje da skida masku, lažno lice koje mu je pomagalo da se suoči sa životom. U tom odnosu klijent obično koristi terapijski odnos da bi istraživao sopstveno doživljavanje. Klijenti uglavnom dolaze do saznanja da je veliki dio njihovog ponašanja zapravo samo fasada a da im je život vođen onim što misle da bi trebalo da budu a ne onim što zapravo jesu.
Istraživanje sopstvenog organizma postaje najbolnije onda kada klijent počne otklanjati svoja lažna lica za koja i nije znao da su lažna… I tek onda kada u potpunosti osoba iskusi osjećanja koja na organskom nivou jesu isto što i on sam, tek tada on postaje uvjeren da je dio svog novog samstva.
U svakodnevnom životu postoji barem hiljadu razloga da ne dozvolimo sebi da u potpunosti doživimo i iskusimo svoje stavove. Ipak, u terapijskom odnosu u kome se klijent osjeća sigurnim, on ih može doživjeti u potpunosti, do krajnjih granica onoga što ona jesu. Skoro je nemoguće i nezahvalno govoriti o tome kakva ličnost osoba postaje nakon terapijskog odnosa. Prije svega zato što je svaki pojedinac samosvojna i jedinstvena osoba i svaki svoje iskustvo proživljava na sebi svojstven način. Na ovu temu može se samo govoriti o težnjama koje terapeut uočava kod klijenata, ali koje nikako u potpunosti ne odgovaraju jednoj osobi. Ljudi najčešće teže da budu otvoreni prema svom iskustvu i da vjeruju sopstvenom organizmu. Naime, skloni smo da konstantno izobličavamo čulne podatke koji se suprotstavljaju slici koju imamo o sebi, tj. vidimo samo one čulne podatke koji se uklapaju u sliku koju već imamo o nečemu. U terapijskom odnosu koji pruža osjećaj sigurnosti, taj odbrambeni stav se zamjenjuje otvorenošću. Pritom, čovjek je u stanju da sagleda novu situaciju onakvom kakva ona zaista jeste, umjesto da je izobliči da bi je uklopio u šemu koje se drži od ranije. To znači da umjesto da iskustvima svog cjelokupnog organizma zatvori pristup u svijest, on ih sada živi u potpunosti. Nakon terapije, osoba je u stanju da spozna sopstvena osjećanja i impulse. S tim u skladu je u stanju da osjeti različite socijalne zahtjeve. Sve u svemu, izgleda da se može reći da kada je klijent otvoren za svoje iskustvo, on može da ima više povjerenja u svoj organizam. I umjesto da svijest bude stražar koji nas čuva od opasnog nepredvidivog mnoštva impulsa, dopuštajući tek ponekom da ugleda svjetlost dana, ona postaje stanovnik impulsa, osjećanja i misli, koji mogu sami da vladaju sobom, na sasvim zadovoljavajući način.
Čovjekova svijest je jedinstvena i ima sposobnost da funkcioniše slobodno i potpuno. Onda kad otkrivamo da pred nama nije zvijer koje bi trebalo da se plašimo ili da je kontrolišemo, već „organizam sposoban da zahvaljujući izvanrednoj integrativnoj sposobnosti centralnog nervnog sistemam postigne uravnoteženo prilagođeno ponašanje, kojim pospješuje i obogaćuje i sopstvenu ličnost i ličnost drugih, ponašanje koje je proizvod svih tih elemenata svijesti.” (Rodžers)
Na kraju, odgovor na pitanje kakva se ličnost postaje poslije terapijskog procesa: – Ličnost vjerna samoj sebi!!!
Piše: Radmila Stupar-Đurišić, dipl. psihološkinja
Add comment