Dijabetes melitus je klinički sindrom pri kom organizmu nedostaje glavni hormon insulin, koji reguliše nivo šećera u krvi. Veliki dio hrane koju jedemo pretvara se u šećer koji organizam koristi kao energiju. Insulin je hormon koji pomaže iskorišćavanje šećera u organizmu za stvaranje energije. Bez dovoljne količine insulina u organizmu, šećer se ne iskorišćava već se zadržava u krvi. Postoje dva osnovna tipa dijabetesa: tip 1 i tip 2. Pacijenti oboljeli od dijabetesa tip 1 imaju nedostatak insulina, a oboljeli od dijabetesa tip 2 imaju djelimično odsustvo insulina ili otpornost na insulin. Poznato je, naravno, da postoji i gestacijski dijabetes, koji se može pojaviti tokom trudnoće.
Nepravilna ishrana, neaktivnost, genetska predodređenost, gojaznost, starosna dob, rasna pripadnost, visok krvni pritisak, ali ne samo ovi, faktori su rizika za dobijanje dijabetes melitusa. Na posredan način, faktor rizika može biti i izloženost stresu. Stres može da isprovocira određene parametre našeg genetskog materijala koji pokreću mehanizam oboljevanja. Mogućnost dobijanja bolesti postaje sve veća ukoliko vremenom dođe do udruženog prisustva faktora rizika.
U simptome pojave šećerne bolesti spadaju: unošenje velike količine tečnosti u organizam tj. pojačano žedjanje, učestalo mokrenje, zamor, pospanost, nedostatak energije, nagli gubitak tjelesne mase, pojačan apetit, smetnje sa vidom.
DIJAGNOSTIKOVANJE DIJABETESA
Gojazne osobe, osobe koje nisu fizički aktivne i osobe sa porodičnom anamnezom na dijabetes, spadaju u rizične grupe za oboljevanje. Kod njih, kao i kod pacijenata koji se žale na dugoročno prisutne simptome dijabetesa, potrebno je blagovremeno vršiti laboratorijske analize krvi kako bi se ustanovilo da li je riječ o prisustvu dijabetesa. Analizu šećera u krvi moguće je izvršiti u bilo koje doba dana, bez obzira na to da li je pacijent nešto jeo. Dijagnoza bolesti ne postavlja se samo na osnovu jednog nalaza. Osnovni nalaz na osnovu koga se može govoriti o prisustvu bolesti predstavlja nivo šećera u krvi. Ukoliko se nalazom uzetim natašte ustanovi da u uzorku krvi nivo šećera iznosi 3.5-6,1 mmol/l, riječ je o normalnom stanju organizma. Bolest je potvrđena kod pacijenta čija je vrijednost šećera u krvi natašte >= 7, 0 mmol/l ili u toku dana >= 11.1 mmol/l. izmjerena barem u dva uzorka.
Pacijentima za koje je utvrđeno da se nalaze u „sivoj zoni” za oboljevanje, tj. onima koji se nalaze između zdravih i bolesnih izvodi se test opterećenja ili OGTT.
Ne postoji izgovor za nebavljenje nekom izičkom aktivnošću. Šetnja, plivanje, hodanje stepenicama umjesto prevoza liftom, plesanje… samo su neke aktivnosti koje svi mogu redovno da sprovode u cilju očuvanja zdravlja. Jako je važan i zdrav način ishrane. Povrće i voće predstavljaju važan izvor zdrave hrane. Kada se govori o ishrani dijabetičara, neopravdano je tvrditi da je prehrana „skupa”. Hrana koja se prodaje kao namijenjena za dijabetičare, a prvensteno slatkiši ni po kom dijetetskom režimu nije preporučljiva za isključivu upotrebu. Naprotiv, vrlo često je štetna. Dakle, za zdrav život jako je važno imati motivaciju.
PRIMJENA INSULINSKE TERAPIJE
Nezamjenljiv oblik liječenja dijabetesa tip 1, gestacijskog, kao i u velikom procentu dijabetesa tip 2 predstavlja insulinska terapija. Svaki pacijent treba da zna kako se insulin koristi. U praksi postoje slučajevi da pacijenti čak ni nakon 10 i više godina davanja insulina ne umiju pravilno da ga primjenjuju. U frižideru je dozvoljeno držati zalihe insulina, ali ne i insulin koji je namijenjen za skoru upotrebu. On se čuva na hladnom mjestu. Prije upotrebe, dozu insulina potrebno je promućkati, potom okrenuti nadolje i obavezno isprskati dvije do četiri jedinice insulina i omogućiti da se oslobodi vazduh iz flašice. Čak i osobe koje imaju problema sa vidom, mogu na osnovu osjećaja isprsnutih kapljica na dlanu steći utisak o tome da su pravilno pripremile insulin za ubrizgavanje u određeni dio tijela. Nakon navedenih radnji vrši se sterilisanje područja namijenjenog za ubod igle i ubrizgava se insulin. Nakon ubrizgavanja izvlači se igla posle 6 do 10 sekundi.
Insulin se najbrže resorbuje kada se ubrizgava u trbušni zid, a važno je napomenuti da se ovaj način davanja preporučuje i kod trudnica. Najsporije se resorbuje iz mjesta glutealnih predjela. Ono što je najvažnije jeste da treba voditi računa o obaveznoj promjeni mjesta primjene terapije. Takođe, obavezna je svakodnevna promjena igala kojima se daju injekcije.
Postoje akutne i hronične komplikacije dijabetesa. Hipoglikemija i hiperglikemija spadaju u akutne, a promjene na malim i velikim krvnim sudovima ubrajaju se u hronične komplikacije. Postoje načini regulacije akutnih komplikacija koje svaki pacijent treba dobro da poznaje. Ukoliko pacijent primijeti prisustvo hipoglikemije, potrebno je da reaguje na način što će pojesti 1 do 2 kocke šećera ili popiti čašu soka. Nakon regulacije hipoglikemije konzumira se slani obrok. Ukoliko se pojave simptomi visokog nivoa šećera u krvi: zamućen vid, svrab kože, umor, suvoća usta, žeđ i sl., potrebno je povećati dozu insulina.
Svaki pacijent treba da vrši samokontrolu (nivo šećera u krvi, pregled urina, mjerenje tjelesna mase i kvnog pritiska, pregled stopala) i makar jedanput godišnje da obavlja očni, neurološki i pregled bubrega. Da bi se što duže sačuvalo zdravlje, potrebno je uvesti zdrav režim ishrane, šetati, prestati pušenje duvana i redovno odlaziti na ljekarske preglede.
Doc. dr Snežana Vujošević, endokrinolog Klinički centar Crne Gore, Podgorica
Add comment