Materijalna situacija se takode odražava na rezultate i kvahtet rada. Danas se mnogi zdravstveni radnici nalaze u materijalnim i stambenim teškoćama, posebno srednje-medicinski kadar. Sve to utiče na život radnika, pogotovo žene, domaćice i majke, koja mora takoreći od ništa stvoriti djeci doručak, ručak i večeru i obezbjediti djeci; knjige za školu, odjeću i obuću. To umanjuje njen radni učinak u ustanovi, kao i neriješeno stambeno pitanje koje i te kako može biti krupan razlog za smanjenje radnog učinka. Radnik zbog toga postaje nervozan i mrzovoljan pa svoje nezadovoljstvo prenosi na kolege i saradnike. Loš životni standard i svakodnevna borba za život ne može osloboditi Ijude svakodnevnih briga, ako su još dodatno prinuđeni da u slobodnom vremenu rade honorarno, njihovo interesovanje za posao u ustanovi opada, a time slabi i kvalitet rada.
Dugogodišnji rad postaje dio navike i već se ne nameće kao obaveza i teret, te tako kod starih radnika rad postaje kao nezavisni funkcionalni motiv, i njima rad postaje prijatan, dok je kod mladih radnika potreban period prilagođavanja radnoj atmosferi i timskom radu. Neka istraživanja u svijetu pokazuju da su stariji radnici sporiji, ali da prave manje grešaka na poslu, samo zbog toga što imaju više radnoga iskustva, zato se pad radne sposobnosti nadoknađuje rutinom i profesionalnim iskustvom. Rukovodstva zdravstenih ustanova bi trebala imati u vidu, iako se tome ne pridaje mnogo značaja, da starije radnike nije dobro premještati na nova radna mjesta, jer će se mnogo teže, nego mladi, prilagoditi novim zadacima, koji su u suprotnosti sa njihovim dosadašnjim iskustvima. Ako treba edukovati sestru tehničara za neki novi posao, bolje je uzeti mladog radnika, jer će mnogo Iakše naučiti novo i nepoznato nego stariji.
Radne navike se ne nasljeđuju, one se stiječu, ali se one ne formiraju pasivnim djelovanjem, nego upornim i aktivnim radom. Dr Dušan Nedeljković u Etici II kaže – Onaj ko je stekao naviku i ukus rada ne može podnijeti da ne radi. Daleko od toga da zavidi lenjivcu, čak šta više žali ga, ali takođe ima pravo i da ga prezire, jer lenjost unižava čoveka i čini ga odvratnim.
Za uspješan rad na jednom odjeljenju potrebno je da kod medicinskih sestara postoje dobre navike i približno ujednačeni stavovi u radu sa pacijentima. Ujednačene radne navike u svim smjenama dovode do osjećanja jedinstva u timu, jer se napor svakog pojedinca na neki način utapa u zajednički rad, te tako postaje svjestan da združen postaje jači i da postiže bolje radne rezultate. Neujednačenim stavovima bolesnici se zbunjuju pa tako i pored njihovog shvatanja i napora da poštuju kućni red neće u tome uspjeti (naprimjer, kod podjele terapije, ako jedna smjena bolesnicima daje terapiju u sobama, druga u dnevnom boravku po prozivci, a treća u dnevnom boravku uslužuje ih dok sjede, oni već u četvrtoj neće znati šta da rade na poziv za podjelu terapije. da li da čekaju u svojim sobama ili idu u dnevni boravak i tamo stanu u red ili pak sjednu. Ukoliko sestre u svim smjenama dijele terapiju na isti način i u isto vrijeme, kod bolesnika se stvara navika da uz mali podsticaj dolaze za terapiju u odgovarajuće vrijeme i na odgovarajuće mjesto).
Posjeta pacijentima je pitanje koje zaslužuje posebnu pažnju i moglo bi se obraditi kao posebna tema. Ukoliko medicinska sestra poštuje kućni red i unaprijed dogovorena pravila, kod pacijenata i kod njihove rodbine će se stvoriti navika da posjetu obavljaju u za to planirano vrijeme. Sestra griješi ako misli da joj je lakše kad pusti posjetu u svako vrijeme, time sebi otežava posao a na štetu bolesnika, pa i rodbine, koja će sljedećeg dana naići na odgovornu sestru i vratiće se neobavljena posla. Tako i odgovorna sestra gubi dragocjeno vrijeme i troši veliku radnu energiju, nastojeći da sačuva Ijubaznost, dok nekome objasni zašto u to vrijeme ne može ući na odjeljenje. Neodgovoma sestra, koja uvijek pušta posjetu, obmanjuje pacijenta i njegovu rodbinu, stvarajući kod njih iluziju da je ona dobra, a ona koja je savjesna i pridržava se kućnog reda loša. Znači kod odgovornih sestara se stvara navika da posjetu puštaju u određeno vrijeme kod pacijenata da očekuju posjetu u to vrijeme, a kod rodbine da dolazi u posjetu u isto, za to planirano vrijeme.
Radno učenje i lično uzdizanje je čovjekova bezuslovna dužnost i moralna obaveza, jer od uspjeha svakog pojedinca zavisi uspjeh cijelog tima, pri tome vodeći računa da lični interes uskladi sa interesima cjeline. Radno učenje u timu ima značaj za razvijanje moralnih osobina i formiranje karaktera, kroz razvijanje spretnosti, upornosti i smisla za kolektiv i zajednicu, a time humanizaciju i socijalizaciju ličnosti. Samo dobro edukovana i motivisana sestra, a po potrebi u praksi samostalna, može biti ravnopravan član tima u procesu liječenja bolesnika. Razmjena informacija iz medicinske struke u timu je od velike važnosti za njegov uspješan rad, što se postiže na radnoj grupi (času), koji se održava jednom u mjesecu, a potrebno je da mu prisustvuju svi članovi tima. Uz poštovanja hijerarhije, svakoj sestri treba pružiti šansu za što potpunije potvrđivanje svoje ličnosti, a posebno na onom području koje ona smatra značajnim i za koje ima interesovanje, a koje je i od značaja za postizanje kolektivnog cilja. To medicinskoj sestri daje odgovarajući položaj u timu, ali od nje zahtijeva da svoja znanja medicinske etike i tehnike svakodnevno dopunjuje i u praksi primjenjuje, kao i da radna iskustva drugima prenosi.
Add comment