Farmaceutska kompanija Sanofi organizovala je stručni sastanak 20. marta u hotelu Centre Vile u Podgorici povodom 90. godina posvećenosti u liječenju šećerne bolesti. Skupu je prisustvovao veliki broj ljekara specijalista endokrinologije, interne i porodične medicine kao i farmaceuta.

Prisutne je u ime organizatora skupa pozdravio direktor Sanofi kompanije za Crnu Goru i Srbiju, Semir Attar podsjećajući da je Sanofi globalna biofarmaceutska kompanija koja posluje u Crnoj Gori deset godina, i da je fokusirana na zdravlje ljudi širom svijeta, te da pretvara naučne inovacije u terapijska rešenja.

Istakao je da kompanija Sanofi ima više od sto hiljada zaposlenih ljudi u stotinu zemalja svijeta. Sanofi je devedest godina posvećen liječenju pacijenata sa šećernom bolesti. 1923. godine je počela proizvodnja insulina u fabrici u Frankfurtu.

O poziciji bazalnog insulina u liječenju šećerne bolesti govorio je prof. dr Sreten Kavarić, mr sci med, internista endokrinolog Kliničkog centra Crne Gore, podsjećajući da svako preneseno znanje na kolege ima vrijednost, a sve ono što se ljubomorno čuva za sebe nije od opšte koristi.

– Današnje predavanje predstavlja skup različitih djelova priče o bazalnim insulinima. Ta priča traje od početka devedesetih godina. Priča o bazalnim insulinima je aktuelizovana 94. godine, o primjeni subkutanih injekcija, insulinskih pumpi i priči o insulin zavisnog dijabeta. U Budimpešti na EASD – u je prvi put pokazano da je bazalna insulinizacija pomogla jednom broju oboljelih od šećerne bolesti zbog činjenoce da je primijećeno da su u istoj ravni pacijenti koji su imali jednaku glikoregulaciju bili u mnogo boljoj situaciji u odnosu na komplikacije na oku u odnosu na pacijente koji su bili liječeni drugim terapijskim režimima, odnosno, samo oralnim dijabeticima. 2006 godine kada je postavljen kriterijum za precizno uspostavljanje dijabetesa stavljen je naglasak na izmjenu životnog stila. Svi terapijski režimi koji se primjenjuju ne mogu dati rezultate ukoliko nemamo dovoljno strpljenja da zajedno sa saradnicima koji se bave njegom pacijenata, edukacijom i često sa psiholozima nemamo dobru konekciju. 2012. godine profesor Incin je ispred Američke dijabelodoške asocijacije i ISEE – a  uradio jedinstvenu tabelu u različitim formama. Od Hrvatske do Australije postoje različite tablete koje su urađene u različitim formama, i ta priča se oslanja na postupnost u uvođenju farmakoloških agenasa u liječenju, a osnova ostaje uvijek na načinu ishrane, tjelesnoj težini i redovnoj fizičkoj aktivnosti – kazao je dr Kavarić.

Istakao je da za svaki lijek u dijabetologiji postoji pet osnova. Nekada je to cijena koštanja lijeka, nekada je to sposobnost izazivanja hiperglikemije, uticaj na glikozilirani hemoglobin ili problem sa povišenom tjelesnom masom. ISEE je dodala svim ovim kriterijumima šest podkriterijuma koji pomažu da na startu liječenja svi se pacijenti svrstavaju u jednu formu od faktora kao što su dužina trajanja dijabeta, postojanje komplikacija, postojanje komorbiliteta i očekivana životna dob.

– 2018. godine inovizirani standardi medicinske njege u dijabetesu su istakli značaj algoritma i centralne uloge bazalnih insulina. Mi smo imali zadovoljstvo da do marta 2018. godine pišemo i analoge insulina. Nismo imali nikakvih ograničenja u Crnoj Gori. U ovom momentu imamo ograničenja, to je sada kao druga linija terapije.

Rana insulizacija u kliničkom smislu znači da je najbolja insulizacija ukoliko je BM indeks niži, a već kod pacijenata sa većim BM indeksom imamo potrebu da osim bazalnih insulina uključimo dodatne koncepte – istakao je dr Kavarić.

Prema njegovim riječima, vrijeme od uspostavljanja dijagnoze do uključivanja insulina je relativno. Period od stvarnog početka bolesti do momenta kada se uspostavlja dijagnoze je za većinu pacijenata izgubljeno. Najčešće je to između šest do deset godina.

– Postoje rizične grupe pacijenata. To su uglavnom oni iz korpusa koji imaju već srodnike koji su oboljeli od šećerne bolesti, gojazni ljudi i oni koji nemaju fizičke aktivnosti ili imaju neke druge komorbiditete kao što je hipertenzija. Vrijeme od momenta kada se uključi insulinska terapija kod nas u ovom dijelu Evrope je nakon 12 godina i nakon porasta glikoziliranog insulina od 9,6.

218 kontrolisanih studija pokazalo je da je procenat onih kojima pomognemo da imaju odličnu glikoregulaciju zavisno od početnih vrijednosti glikoziliranog hemoglobina. Kad je on u pitanju to je zlatni standard glikoregulacije – objasnio je dr Kavarić.

Prvi na ovim prostorima Evrope, kazao je on, koji su određivali glikohemoglobin su bili ljudi koji su tada vodili Zavod za dijabetes Vuk Vrhovac – Hrvatska, a drugi je bila laboratorija bolnice Kruševac.

– Vidimo da određivanje glikohemoglobina u jugoistočnom dijelu Evrope kasni. Činjenica je da i mi koji se bavimo endokrinologijom mijenjamo svoje stavove. Veliki organizovani sistemi koji imaju odličnu dijabetološku zaštitu, poput Velike Britanije i Holandije, nemaju više od 30% odlično regulisanih dijabetičara. Njemačka ima odličan registar oboljelih od dijabetesa. Ovakav registar odlično funkcioniše i u Hrvatskoj – naglasio je dr Kavarić.

Upozoravajući na činjenicu da glikozilirani hemoglobin predstavlja barijeru i istovremeno znak kada treba početi sa bazalnom insulinilizacijom, istakao je dr Kavarić da u zavisnosti od vremena liječenja, je 21% onih koji imaju uključene terapije postigao glukozilirani hemoglobin ispod 7.