– Kada želimo da postignemo dobru glikoregulaciju jednako se plašimo od hipoglikemije. Zajedno sa timom izabranih ljekara imamo i problem da osim straha od igle imamo i predrasude onih kojima se uključuje insulinska terapija. Dakle, treba nam neko terapijsko sredstvo koje će pomoći da ovaj zlatni standard bude približan onima koji se vode terapijskim vodičima. Treba nam terapijski agens. Podaci pokazuju, da učestalost hiperglikemije je već prikazana u dijabetesu tip 1 što je očekivano. Insulin je najjači terapijski agens za snižavanje glikemije. Hipoglikemije ostavljaju i trajni doživotni strah kod pacijenata od ponavljanja. Ozbiljna hipoglikemija je kada je potrebna pomoć stručnih lica, a blaža kada pacijent sam sebi može pomoći konzumiranjem brzih šećera. Strah od hipoglikemije je glavni razlog što kod većine pacijenata nije postignita dobra glikoregulacija – zaključio je dr Kavarić, upozoravajući da jedna epizoda hipoglikemije košta od 1800 do 2000 eura po pacijentu te da bi se minimalizovale hipoglikemije potreban je dodatni oprez i bolja edukacija, jer osnovni problem poboljšanja kontrole hipoglikemije je strah od kome.
Prof. dr Snežana Vujošević, internista endokrinolog iz Kliničkog centra Crne Gore, govorila je na temu Unapređene farmakokinetičke i farmakodinamičke karakteristike glargina, odnosno, koja su svojstva insulina koji ćemo moći da koristimo.
– Ja ću pokušati da se nadovežem na predavanje dr Kavarića o insulinima, o njihovim kinetičkim, farmakodinamičkim dejstvima i dinamičkim karakteristikama.
Edukacija svakog pacijenta o primjeni insulinske terapije je jako važna jer mi ćemo dati najbolji lijek na svijetu, ali ako pacijent nije edukovan nema ni efikasnosti ni mogućnosti da pomogne pacijentima sa dijebetesom tipa 1 ili 2. Aplikacija i mjesto davanja insulina stalno se ponavlja. Moramo znati na koji način i kako dati insulin da bi novi insulin koji je od skoro u Crnoj Gori postigao efikasan odgovor kod pacijenata – kazala je dr Vujošević.
Ukazujući da farmakokinetika i farmakodinamika insulina utiču na različite varijabilnosti u bihemijama koji se dešavaju tokom dana i da je hipoglikemija opasan faktor, ali varijabilnost ima veći značaj za nastanak mikro i makro vaskularne komplikacije, dr Vujošević ističe: odnosno, kod pacijenata treba da spriječimo nastanak tih varijabiliteta hiperglikemije, da sa insulinom koji dajemo postignemo da varijabilnost bude što manjeg stepena. Pored ovih faktora pacijenti treba da znaju i za druge faktore kojih moraju apsolutno da se prihvate zbog terapije insulina – koji će dati adekvatne efekte. Izazov insulinske terapije utiče na svakodnevni život ljudi koji žive sa dijabetes melitusom. Želimo da insulin djeluje što duže i što bolje i da nema nikakvog uticaja na poremećaj glikoregulacije, nego da ona bude adekvatna. Varijabilnost glikemije omogućava nastanak hipoglikemije. Naravno, teško je uklopiti režime u toku 24 sata i smatra se da 19% pacijenata terapiju ne uzima na vrijeme ili je uopšte ne uzimaju, znači da pacijenti zaboravljaju.
Upozoravajući da hiperglikemije ne oštećuju samo centralni nervni sisitem, dr Vujošević je objasnila i da hiperglikemije dovode do oštećenja organa i sistema koji utiču na nastanak oksidativnog stresa, pogoršanje inflamacije te tako dolazi do nastanka mikro i makro vaskularnih komplikacija.
– Efekat insulina utiče na varijabilnost glikemije. Isti insulin nema jednako djelovanje na sve pacijente. Metode za procjenu glikemije su eksperimentalne i kliničke. Moramo voditi računa da varijabilnost bude što manja kako bi pacijenti imali osjećaj za povišen, normalan, odnosno, snižen šećer. Naravno, zahvaljujući profilu novog insulina pokazuje se veća stabilnost – naglasila je dr Vujošević podsjećajući da je fiksno vrijeme primanja insulina veoma značajno.
U Škotskom vodiču postoji preporuka da svakog novootkrivenog pacijenta je potrebno uputiti kod psihologa na konsultacije prije početka liječenja. Takođe, u Škotskoj postoje call centar koji omoguća svim ljekarima tokom četiri sata dnevno da pozovu i dobiju korisne informacije i predloge. Ovaj centar je finansiram od jedne farmaceutske kompanije ali ne postoji konflikt interesa.
Gošća iz Hrvatske prof. dr Lea Smirčić Duvnjak, govorila je o modernim konceptima u bazalno insulinskom liječenju, o kliničkim rezultatima određenih profila insulina i istakla da se lijek primjenjuje kada je njegova korist veća od štete.
Iznijela je nove kliničke studije kako bazalni insulini djeluju na pacijente sa dijabetosom tipa 1 i dijabetesom tipa 2.
– Potrebno je da prođe makar tri dana kako bi se vidjelo kakav je učinak nekog insulina na glikemiju.
Većina aktivnih ljudi ima promjenljive hipoglikemije. Potreban nam je preparat, odnosno insulin koji će dati stabilnost pacijenata, ravnomjeran profil koji se lako dozira i da ima fleksibilnost u doziranju. Insulin koji nam daje ravnovjernu kontrolu glikemije kako bismo eliminisali vrlo štetne varijabilnosti. Moramo vjerovati da će se sa svakom pojavom novog insulina pojaviti nešto dobro u korist naših pacijenata – kazala je dr Duvnjik, ukazujući na potrebu za posebnom pažnjom noćnih hipoglikemija – kritičnih, od ponoći do 6 sati ujutro, kojima se treba posebno posvetiti.
Na kraju izlaganja predavača održana je panel diskusija o poziciji bazalnog insulina u novoj eri liječenja šećerne bolesti, koju je moderirao dr Kavarić naglašavajući da pacijenti često nisu dovoljo edukovani niti motivisani te se i ne pridržavaju preporuka ljekara, što ljekarima otežava da, i uz najsavremeniju terapiju, adekvatno liječe pacijente.
Tokom diskusije je ukazano na činjenicu da u većini zemalja EU nacionalni fondovi troše oko 12% na oboljenje šećerne bolesti i da nažalost taj procenat ne može biti veći, ali svakako može biti bolje iskorišten, a od toga svega 2% se troši na ljekove i insuline a ostalo na konsultacije i hospitalizacije, odnosno, komplikacije dijabetesa.
Na kraju diskusije je naglašeno da je uvijek potrbno prilikom uključivanja terapije uzeti u obzir nekolika kriterijuma: životna dob, očekivana projekcija životne dobi, postojanje komorbiditeta, dužina trajanja dijebetesa i tjelesna masa. Nakon toga se pacijentu može odrediti adekvatna terapija.
Verica Pantelić
Add comment