Patografija – bolest genijalnih ljudi

0
254

Prim mr sci dr Slobodan V. Radonjić

 

Svi genijalni ljudi su tužni

Ciceron

 

Da li bolest može imati uticaj na oblikovanje ličnosti, tok života i stvaralaštvo znamenitih -genijalnih ljudi? Da li se, možda, iza tih bolesti krije veliki ljudski potencijal i poseban kvalitet? I da li su upravo ti ljudi bolujući neku bolest, tipičnu, karakterističnu, bili oni koji su kroz istoriju imali epohalni uticaj na svijet, društvo, umjetnost, nauku, kulturu, politiku?

Mnogi naučnici, filozofi, ljekari, biolozi i dr. još od davnina su zapazili kod nekih ličnosti izvjesnu – moguću vezu između nervnog rastrojstva, duševnih i moralnih poremećaja s jedne i stvaralaštva s druge strane. Oni su uviđajući stvaralačka dostignuća tih ljudi najprije analizirali samu ličnost pa tek onda njeno djelo, tragajući pri tom za uzajamnim odnosom i uzročnom vezom izmedju stvaraoca i njegovog dostignića. Stvaralačka djela znamenitih ljudi zahtijevaju najviši stepen i napon moralnih pregnuća, udruženi često s raznoraznim unutrašnjim poremećajima. Priroda kao da je htjela time da na jednoj strani čovjeku pokloni darove u izobilju a na drugoj oduzme u istovjetnoj mjeri.

„Bog je pravedan. Nikome ne daje sve.“

Melanholici, neurotičari, psihoneurotičari, tuberkulozni bolesnici, epileptičari, ljudi s primjesom ludila, pa nagon, zanos, delirijum – su stanja koja, možda, moguće je, predstavljaju uslov da bi se stvarala velika, znamenita, genijalna djela. Ovome se može dodati i Edipov kompleks koji je po mišljenju nekih stručnjaka snažan pokretač mnogih osvajačkih i umjetničkih poduhvata.

Demokrit, grčki filozof, je govorio da „zdrav smrtni čovjek ne može biti nadahnut pjesnik“. Sokrat je smatrao „da je ludilo donijelo mnogo dobra Heladi. Platonu je „pjesnik tanano, nepostojano i sveto biće: on nikad ne pjeva bez udjela božanskog zanosa… pjesnici ne mogu da stvore ništa čudesno i uzvišeno kad im je duša smirena i kad su u vlasti razuma. I jedino pošto se zagriju harmonijom i ritmom i pošto ih obiuzme zanos, stvaraju i izazivaju naše divljenje“. Za Aristotela „nema genija bez primjese ludila“. Njemu su „znameniti pjesnici, umjetnici i političari pomalo melanholični, pomalo duševno bolesni a pomalo mizantropi. Paskal, znameniti francuski matematičar, književnik i filozof kaže: “Genijalnost se graniči sa ludilom i ludilo je toliko rašireno među genijalnim ljudima da bi čovjek zdravog razuma bio upravo nenormalan među genijalnima.“

Problem patografije se znatno više počeo proučavati tek od prve polovine 19-og vijeka u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i dr.

„Sve što stvara genije proizvod su nagona“ riječi su Voltera. Čuveni holandski ljekar Herman Burhov uvjeren je da „ima nešto delirijumsko u svakom genijalnom djelu. Leli, pariski psihijatar je 1836. godine objavio knjigu „Genije, razum i ludilo“,  a popularna knjiga Italijana Čezare Lombrozo-a „Genije i ludilo“ doživjela je više izdanja. Za njemačkog psihijatra Štenela „Nervoza je osnov svakog napretka… Bez neuropata mi bismo bili danas na azbuci kulture.“

“Granica ludila“ je djelo francuskog ljekara Kilera u kojoj konstatatuje “Onoga dana kad ne bude bilo poluludih, svjetska civilizacijs će propasti – ne od suviška mudrosti nego od suviška običnih ljudi.“ I još jedan Francuz, Sen Simon zanimljivo zaključije “Ludilo nije ništa drugo do krajnja egzaltacija duše, i ta krajnja egzaltacija je neophodna za stvaranje velikih djela. U hram slave ulaze samo bjegunci iz duševnih bolnica“. „Kad priroda stvara genijalnog čovjeka ona mu pripaljuje buktinju na glavi i ispraća ga u svijet riječima – idi, budi srećan!“ riječi su Didroa, znamenitog francuskog mislioca. Puškin je u jednoj svojoj ispovijesti zapisao “Osjećam da mi je duša sasvim nabujala i da mogu stvarati“. Stanje nadahnuća Puškin opisuje kao „trenutak ushićenja“,  „neizrecivi srca žar“, “napor duše“ i sve to olakšava stvaranje jer onda „stihovi teku“ bilježeći „veselih misli šum.“ A kako Čehov, ljekar i veliki ruski pripovjedač osjeća nadahnuće – “Zagledam u život, u ljude… Odjednom… nekakva opruga u mozgu „cak“… i pripovjetka je gotova“. Njemački filozof Šopenhauer  “Genijalnost je uvijek blizu ludilu“.

Kroz dugu istoriju ljudskog roda na desetine i desetine znamenitih ljudi nalaze se u kategoriji onih čije je genijalno stvaralaštvo, možda, u neposrednoj vezi ili čak uslovljeno bolešću koju su nosili u sebi. Da pomenemo neke: Ivan Grozni, Robespjer, Šopenhauer, Vagner, Čajkovski, Dante, Šekspir, Žan Žak Ruso, Betoven, Napoleon, Volter, Gete, Puškin, Edgar Alan Po, Balzak, Bodler, Niče, Tolstoj, Dostojevski…

U ovom tekstu biće riječi o dvoici velikana: Napoleonu i Betovenu.

NAPOLOEON BONAPARTA (1769-1821)

Još kao mlad, u Kraljevskoj vojnoj školi, pokazuje vrlo visok stepen inteligencije. Bio je izuzetno dobar đak.U jednoj godini završio je dva razreda vojne škole. Imao je zavidno znanje iz matematike i geografije. Sa samo 16. godina postao je artiljerijski potporučnik a u 24-oj general. Jedan je od najvećih vojskovođa i zavojevača svijeta. Svjetskom scenom gospodario je više od 15. godina. S pravom se može porediti s Aleksandrom Velikim i Julijem Cezarom.Uz to vješt diplomata i državnik. Imao je enciklopedijsko znanje iz oblasti vojne-naučne misli. “Ja sam se borio u šezdeset bitaka i nisam naučio ništa što prije toga nisam znao,“ zapisao je Napoleon. Od tih 60 bitaka ovaj slavni vojskovodja dobio je 54. Ratujući samo u jednoj, 1792. godine zarobio je 160.000 neprijateljskih vojnika i 2.000 topova. Pobjeda kod Austerlica 1805. godine, kada je porazio savez austrijsko-ruskih snaga, je jedna od najslavnijih i najvećih pobjeda u njegovom vojevanju. Tada je Francuskoj pripala Venecija, Dalmacija, Istra. Pobjeda kog Austerlica označila je i kraj Velikog Rimskog Carstva. U daljim ratnim pohodima osvojio je Italiju, Austriju, Belgiju, Holandiju, pokorio Egipat, Kraljevinu Prusku, Španiju,Švedsku i tako zagospodario cijelom Evropom. Postao je car Francuske i kralj Italije. Ali i veliki vođa i vojskovodja posustane. U bici kod Trafalgara, nedaleko od Gibraltara,1805. godine u sukobu francuske i engleske mornarice Napoleon doživljava težak poraz, prepustivši Englezima prevlast na moru koju su držali sledećih 150. godina. Napoleon je i pored ovog poraza i dalje neprikosnoveni vladalac i vlastodržac nad teritorijama koje je do tada osvojio. Slijedi 1812. godina.Ogromna armada od preko 600.000 francuskih vojnika i njihovih saveznika krenula je na Rusiju. U čuvenoj Borodinskoj bici, nedaleko od Moskve, došlo je do stravičnog obračuna dvije zaraćene strane. Septembra sedmog, od izlaska do zalaska sunca vođena je, smatra se, najkrvavija bitka u vojnoj istoriji. Samo u tom jednom danu čuveni francuski ratni hirurg baron Dominic Jan Larrey izvršio je 200 (dvjesta!) amputacija ekstremiteta ili po jednu amputaciju svakih sedam minuta. I francuska i ruska vojska imale su ogromne gubitke. Odgovor na pitanje ko je stvarni pobjednik u ovoj bici najbolje je dao sam Napoleon: “Francuzi su u njoj pokazali da su dostojni pobjede, a Rusi su zaslužili pravo da budu nepobjedivi!“  Oružane borbe s hrabrom ruskom vojskom koja je herojski branila svoju otadžbinu, surova zima, glad i bolest doveli su do potpunog sloma Napoleonovog  pohoda  na Rusiju. Od najbrojnije armije u dotadašnjoj istoriji Evrope jedva je samo oko 30.000 vojnika preživjelo ratnu epopeju. Zbog katastrofalnog poraza Napoleon je po povratku u Francusku protjeran u izgnanstvo na mediteransko ostrvo Elbu. Nešto kasnije uspijeva da se ponovo domogne Pariza i uspostavi svoju vlast. Slijedi i bitka kod Vaterloa 1815 godine protiv Engleske, u kojoj Napoleon doživljava težak, sada već i konačan poraz. Bio je to definitivni kraj velikog i znamenitog vojskovođe Napoleona Bonaparte.

A kakva je bila druga strana „medalje“ života čovjeka „najčudnije sudbine koju je zabilježila savremena istorija“ ta „neobična, izuzetna, fascinanatna ličnost?“ Biografi kažu da je Napoleon osoba nepogrešivog pamćenja, vrijedan, neumoran, čelične volje. Realan, bez predrasuda o ljudima koji mu služe i od kojih zahtijeva samo sposobnost i poslušnost. Imao je izuzetno visoko mišljenje o sebi. Smatrao je da je genije. Njegov ponos je bezmjeran. Ali, još kao mlad pokazivao je neuropatske manifestacije. Imao je epilepsiju i bio psihopata. Njegova sestra Paulina bila je amoralna i polno izopačena. O njoj je dr Kabines napisao knjigu „Paulina nimfomanka. “Brat Napoleon koristio je draži njenog tijela. Ona je otvoreno govorila da „živi s bratom“ i da će se „za njega udati“ i da su i „persijski carevi uzimali za žene svoje sestre.“ Napoleon je bio svjestan svoje amoralnosti i izopačenosti .“Ja nisam čovjek kao svaki drugi. Pravila morala i pristojnosti nisu za mene.“ Imao je i brojne zdravstvene probleme: glavobolje, nervne napade praćene grčevima, povraćanjem, plačem. Epileptični napadi su ga hvatali obično noću. Grčio se, išla mu je pjena na usta, bacao se po podu, vikao, jaukao. Vjerovao je da postoji viša sila u prirodi koja je iznad ljudske moće. Bio je izuzetno sujevjeran.Tražio je gatare i proročnice da mu svojim tumačenjem i predskazivanjem povrate duševni mir. Bojao se mačaka i otvorenih vrata. Spavao je jedva 4-5 sati. Bio je fatalista. Govorio je „da je sva vasiona protiv njega.“ Grandoman po prirodi, uobražen, čak je i svog čuvenog ljekara, čovjeka od velikog ugleda, nazivao neznalicom. Ponašanje mu je bilo krajnje neuravnoteženo. Išao je iz krajnosti u krajnost. Bio je dobar ili zao,blag ili ljut, predusretljiv i nasrtljiv, neustrašiv i kukavica. Životni put Napoleona išao je vrtoglavom brzinom. Mnogi su mu se divili a mnogi gledali sasvim suprotno. Jednima je bio božanstvo drugima čudovište, ludak, demon ubica, neprijatelj čovječanstva. Napoleon je i dan danas, još uvijek, ostao zagonetna ličnost kako za ljekare tako i za istoričare.

Poslednje godine života proveo je u izgnanstvu na ostrvu Sv.Jelena u Atlanskom okeanu, gdje je umro 1821. godine. Posmrtni ostaci Napoleona Bonaparte prenijeti su u Francusku 1840. Jedan od najvećih vojskovodja svijeta sahranjen je u Domu invalida u Parizu(!). Ironija života!

LUDVIG VAN BETOVEN (1770-1827)

Rođen je u Bonu u porodici u kojoj je muzika bila i ljubav i profesija. Djed mu je bio dvorski i crkveni muzičar a otac pjevač i profesor muzike. Otac veoma rano uviđa veliki talenat svoga sina i u najranijem djetinjstvu usmjerava ga ka muzici. Tako Betoven sa samo osam godina ima prvi javni nastup u Kelnu pred slušaocima koji su impresionirani sviranjem mladog umjetnika. Već kao dvanaestogodišnji dječak doživio je da mu se u Minhenu objavi prva autorska kompozicija „Varijacije na jedan marš,“ a u četrnaestoj postaje dvorski orguljaš. Ubrzo ostaje najprije bez majke i brata a zatim i bez oca. Sa 22. godine napušta Bon i nastavlja život u Beču, gdje mu se pruža velika šivotna šansa za umjetničkim stvaralaštvom.U Beču posebno usavršava svoj kompozitorski talenat a publika s oduševljenjem prati koncerte umjetnika koji virtuozno svira orgulje, klavir… Taj i takav umjetnik dobija brojne mecene i pomoć od aristokratskih krugova, što mu omogućava da provodi život u materijalnom blagostanju, za razliku od brojnih genijalnih ličnosti koje žive skromno ili čak u krajnjoj bijedi. Negdje oko 25. –  26. godine života počinju dramatični zdravstveni problemi, pogotovo za njega umjetnika, kompozitora, dirigenta. Postepeno gubi sluh. Bolest teče, dobija progresivni tok što će imati ozbiljan uticaj na Betovenov životni put. Ali, njegov umjetnički i stvaralački talenat ide sve dalje i dalje, čak toliko daleko da neke njegove kompozicije nadmašuju mogućnosti instrumenata toga doba. Takav je slučaj sa veličanstvenim djelima Mis Solemnis i Devetom simfonijom. A sam Betoven o svom muzičkom stvaralaštvu piše: “Otkuda crpim svoje ideje? To ne mogu sa sigurnošću reći, one dolaze nepozvane, mogu ih rukama uhvatiti u slobodnoj prirodi, u šumi, na šetnji u tišini noću, u rano jutro, i kao što se kod pjesnika pretvaraju u riječi, kod mene se pretvaraju u tonove, koji zvuče šume, pjevaju – dok na kraju ne stoje predamnom kao note.“

Težeći stalno višem i boljem, veliki umjetnik želi da svaka njegova partitura uđe u istoriju muzike. Pored dva pomenuta djela slavni kompozitor i dirigent ostavio je čovječanstvu klavirska djela: „Za Elizu,“ „Patetičnu sonatu,“ „Mjesečevu sonatu“, devet simfonija, jednu operu, 32.klavirske sonate… U sklopu Devete simfonije Betoven je komponovao „Odu radosti“ na tekst Fridriha Šilera, velikog njemačkog pjesnika, napisanu u slavu i ideal bratstva i ujedinjenja čovječanstva. Tako je „Oda radosti“ svojim porukama i sjajnom melodijom postala 1986. godine himna Evropske unije. Na premijernom izvođenju čuvene Devete simfonije (1824.), tog „kosmičkog djela,“ Betoven je bio dirigent,  iako potpuno gluv. Na kraju izvođenja nije čuo  reakciju publike koja je frenetičnim aplauzom i ovacijama oduševljeno nagradila velikog umjetnika. Tek kad su mu solisti signalizirali, shvatio je šta se dešava u sali. Snagom svog genija Betoven je stvorio djela koja, nažalost, sam nije mogao čuti.

Ovo bi bila jedna strana ličnosti Ludviga van Betovena, kojom je doživio slavu genija muzičke umjetnosti. A druga? Da li je duga strana imala uticaj na prvu?

Kritičar umjetnosti Adolf Bošo ovako prilkazuje Betovena: “Srednjeg rasta, uskog grudnog koša, asimetričnog lica, s jako razvijenom donjom vilicom i jagodicama, ispupčenog čela, krupnih očiju, duge, razbarušene kose… Kolebljivog je raspoloženja, veseo, blagonaklon, pun humora i šale i potpuno bezbrižan“, ili je „hipohondar i mizantrop, namrgođen, ljut i nepodnošljiv kako sebi tako i drugima.“

Jedan od Betovenovih biografa opisuje ga kao osobenjaka čudnih navika i postupaka. Često se svađao s poslugom i bio nepovjerljiv, posebno prema kuvaru. U jednom poznatom bečkom restoranu na kelnera je bacio pun tanjir nezadovoljan ukusom serviranog jela. Probleme sa zdravljem imao je od malena. Kasnije u mladosti slabi mu vid, ima asmatične napade, česte grčeve u stomaku i jake migrenozne glavobolje. Pati od bronhitisa plašeći se da će umrijeti od tuberkuloze kao njegova majka i brat. U kasnijim godinama odao se alkoholu, najviše likeru i vinu. Oboljeva mu jetra i srce. Smatra se da je bolovao i od sifilisa. Od brojnih zdravstvenih problema koji su ga pratili tokom relativno kratkog životnog vijeka (živio je 57. godina) najteže mu je padala rana gluvoća. Taj problem je znatno uticao ne samo na njegov umjetnički put slave, već je potencirao i pojačavao  njegovu hipohondriju, melanholiju, mizantropiju i pesimizam. Živi dosta usamljen. Često se seli iz stana u stan. Sa svojim prtljagom, koncertnim klavirom i bibliotekom, selio se po Beču najmanje trideset puta. Živeći tako izolovan od svijeta ponekad posatje agresivan, zatvarajući se sve više u sebe. Da bi kako tako komunicirao s okolinom koristi specijalne rogove za slušanje, kao i listove papira na kojima sagovornici ispisuju svoja pitanja. U jednom od trenutaka usamljenosti i očaja piše testament upućen braći Karlu i Johanu: “O vi, koji me smatrate pakosnim, čovjekomrscem ili me takvim predstavljate, kako ste nepravedni. Vi i ne znate tajni razlog zbog koga vam se takvim činim. Ah, kako da priznam slabost osjećanja koje je kod mene trebalo biti savršenije nego kod drugih, osjećanja koje je nekada bilo tako savršeno, kakvo je malo koji muzičar ikada spoznao?“

Bio je poznati neženja, mada nije imao ništa protiv ženskog društva. Čak mu se pripisuju brojne ljubavne veze ali nijednu neće dovesti do braka, jer, sav posvećen svojoj umjetnosti strahovao je da će ga porodični život udaljiti od njegovog stvaralaštva. Malo je polagao na materijalna dobra. Živio je  potpuno neobavezno, čak i u  neredu, nemaran i aljkav. Upravo on, koji je u svojoj umjetnosti neprestano bio u potrazi za apsolutnim savršenstvom. Godine 1827.,u pedeset sedmoj, Ludvig van Betoven preselio se u vječnost. Opraštajući se od genijalnog umjetnika, možda najvećeg i najuniverzalnijeg kompozitora svih vremena, Franc Šubert je kazao: “On zna sve, ali mi još ne možemo sve da razumijemo. S toga će Dunavom proteći još mnogo vode prije nego što budemo otkrili sve što je stvorio taj čovjek.“