[heading]Nasilje u porodici i nad ženama još uvijek značajno prisutno u crnogorskom društvu. To su pokazali rezultati studije koju su uradile za nevladine organizacije, za potrebe UNDP-ja. Dobijeni podaci treba da doprinesu boljem razumijevanju nasijja i promjeni stavova o toj pojavi[/heading] Studija o nasilju u porodici i nad ženama u Crnoj Gori, prvom projektu te vrste koji je sproveden u okviru Programa UNDP-a za rodnu ravnopravnost IPA 2010, pokazala je da preko 90 odsto ispitanika smatra da postoji nasilje u porodici, a 31 odsto njih misli da je nasilje zastupljeno u velikoj mjeri. Na predstavljanju u Podgorici rečeno je da su najčešće žrtve nasilja u porodici žene (57 odsto), a u 37 odsto slučajeva su to djeca. – Da su nasilnici muškarci odgovorilo je 74 odsto ispitanih, a kao uzrok nasilja najčešće je navedena zloupotreba moći od strane člana porodice, zatim bolesti zavisnosti, ekonomska kriza, patrijarhalno društvo i nedostatak obrazovanja. Suprotno ovakvom stavu, svega 13 odsto je odgovorilo da je bilo izloženo nekoj vrsti nasilja, što pokazuje da građani u Crnoj Gori još uvijek nijesu spremni da o ličnom iskustvu u vezi sa nasiljem otvoreno govore. Ono je nešto što se tiče privatne sfere i ostaje skriveno duboko u porodici – istakla je Maja Raičević, konsultantkinja na istraživanju, inače aktivista Sigurne ženske kuće.
Visoka tolerancija prema nasilju
Prema riječima Maje Raičević, 15 odsto ispitanika nije uopšte sigurno da li su nekada doživjeli nasilje. To govori o nemogućnosti da prepoznaju nasilje. Razlozi zbog kojih svaki treći ispitanik ne bi prijavio nasilje jesu nepovjerenje u institucije sistema, strah, patrijarhalno shvatanje porodičnih odnosa kao nečega u šta se ne treba miješati, a mnogi sumnjaju da će se prijavljivanjem nasilja problem zaustaviti ili prevazići. – Stavovi ispitanika pokazuju visok stepen tolerancije na nasilje. Svaki četvrti ispitanik, obično muškarac, smatra da postoje situacije u kojima je nasilje opravdano, odnosno da je žrtva odgovorna jer ga izaziva svojim postupcima. Prisutan je i stav da je nasilje uzrokovano okolnostima koje su van kontrole nasilnika. I ovo je suprotno stavovima većine građana (68 odsto), koji smatraju da je nasilje društveni problem koji na tom nivou i treba rešavati. Ispitanici su odgovorili da se nasilje najčešće javlja u porodici, a dešava se među bračnim (67 odsto) ili bivšim partnerima (22 odsto). Čak 27 odsto ispitanika je bilo izloženo nasilju u primarnoj porodici, što je zabrinjavajuće s obzirom na opasnost od ponavljanja obrasca da žene koje su tada trpjele nasilje budu i kasnije žrtve, a dječaci koji su trpjeli nasilje kada oforme porodicu postaju nasilnici. Alarmantan je podatak da je svakoj trećoj žrtvi prijećeno oružjem i da je nasilnik pokušao da je ubije — kazala je Raičević, objašnjavajući da članovi porodice uglavnom znaju za nasilje, ali su zaštitu ponudili u svega 29 odsto slučajeva. Iako je porodična podrška glavna za prevazilaženje nasilja, tek svaka deseta porodica prijavi nasilje, a svaka četvrta je spremna da prihvati žrtvu sa djecom. Ovi podaci pokazuju kako je težak položaj žrtve kada nema podršku od najdražih.
Zašto žene trpe nasilje?
Najčešći odgovor na pitanje zašto žene trpe nasilje bio je da je to strah od odbacivanja porodice, da će nositi sramotu ako to učine, kao i ekonomska zavisnost, jer svaka druga žena nema sopstveni izvor prihoda. Mnoge žrtve nemaju povjerenja da će institucije sistema reagovati u skladu sa zakonskim okvirima, a i kada se odluče, nasilje obično prijavljuju policiji, centrima za socijalni rad ili aktivistima nevladinih organizacija a ne tužilaštvu ili sudstvu. – Na pitanje zašto se nasilje ponavlja, najčešći odgovori bili su da nasilnici dobijaju blage kazne, da se ne vrši analiza rizika po žrtve i da žrtva često ne dobija adekvatnu zaštitu i podršku. Cilj studije nije bio samo da pokaže šta građani misle o samom problemu, već da isto tako pruži preporuke koje će institucijama i vlastima pomoći da tom problemu priđu na efikasan način i da se obezbijedi odgovarajuća zaštita žrtava. Prva preporuka koja proizilazi iz studije jeste da treba kontinuirano istraživati uzroke i posljedice nasilja, a treba voditi i sveobuhvatnu statistiku o polu i starosti žrtve i nasilnika, te informisati javnost o obrascima i vrstama porodičnog nasilja. Veoma je bitno unaprijediti mehanizme za zaštitu žrtava nasilja, kroz eikasnu primjenu postojećih normi, usvojiti nedostajuće podzakonske akte i oformiti komisiju za praćenje primjene zakona, poštovati načelo hitnosti i organizovati specijalizovane rodno senzitivne obuke o porodičnom nasilju za predstavnike institucija i medija. Trebalo bi utvrditi metodologiju za procjenu rizika, pooštriti nadzor nad primjenom zaštitnih mjera, te obezbijediti održivost, odnosno dovoljan broj skloništa, materijalnu, psihosocijalnu i pravnu pomoć. Zaključak koji možemo izvući iz ove studije jeste da je suzbijanje porodičnog nasilja prioritet kome se mora pokloniti odgovarajuća pažnja. Treba raditi na jačanju svijesti građana, formirati servise za žrtve i program za odvikavanje nasilnika – kazala je Raičević.
Timovi za sprovođenje normi
Irena Bošković, koordinatorka Odjeljenja za rodnu ravnopravnost pri Ministarstvu pravde i ljudskih prava, podsjetila je da je u Crnoj Gori uspostavljen snažan normativni okvir u vezi sa nasiljem. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici prvi je specijalizovani za tu oblast, a stupio je na snagu u avgustu 2010. – Tim zakonom je omogućeno hitno reagovanje i zaštita, bilo da to radi policija ili prekršajni organ. Propisano je pet zaštitnih mjera, pa nasilnik može da bude udaljen iz stana, da mu se zabrani prilaženje žrtvi, uznemiravanje i uhođenje, a propisano je obavezno liječenje od zavisnosti i psihosocijalni tretman. Usvojena je i Strategija zaštite od nasilja, te Protokol o postupanju u nasilnim slučajevima. Osnovni cilj IPA projekta jeste unapređenje statusa žena u Crnoj Gori kroz jačanje ličnog integriteta, ekonomskog osnaživanja i političke zastupljenosti. Cilj sprovedenog istraživanja bio je da se otkrije prisustvo nasilja u porodici, opiše percepcija građana o toj pojavi, profil žrtava, oblici nasilja i institucionalna podrška. Urađen je priručnik za obuku, prema kojem će naši treneri obučavati članove multidisciplinarnih timova. Do kraja godine planirano je obučavanje trenera i obuka timova o primjeni Zakona o zaštiti od nasilja, Strategije i Protokola, a trebalo bi da se uspostavi jedinstvena SOS linija za žrtve i baza podataka – kazala je Bošković, ističući da je neophodno ojačati međuresorsku saradnju kroz rad timova na lokalnom nivou. Istraživanje će, prema njenom mišljenju, poslužiti kao osnova za kreiranje budućih aktivnosti na suzbijanju nasilja u porodici i postizanju eikasnog sistema zaštite žrtava.
Add comment