Paradoks je da Konvecija o pravima djeteta je najbrže i najčešće ratifikovan međunarodni sporazum o ljudskim pravima u istoriji, a na žalost u praksi u pojedinim zemljama se i ne primjenjuje.
Konvencija je promjenila način na koji se djeca posmatraju i liječe, tj. kao ljudska bića koja imaju poseban skup prava, umjesto kao pasivni objekti brige i milosrđa.
Vizija Konvencije nije dovoljna da ona postane stvarnost!
Konvencija o pravima djeteta usvojena je na Generalnoj skupštini UN 20. novembra 1989. godine i odnosi se na pravo svakog djeteta. Nažalost, i dalje smo svjedoci povređivanja prava djeteta. U porodici kao u osnovnoj jedinici društva, a i prirodnoj sredini za razvoj i blagostanje svih njegovih članova a posebno djece, treba da bude neophodna žaštita i pomoć kako bi mogla u potpunosti da preuzme odgovornosti u zajednici. Potreba za proširivanjem posebne brige za djete izražena je i ranije, još 1924. g. Ženevskom deklaracijom o pravima djeteta, nakon koje je još uslijedilo par Deklaracija još.
Odavno je prepoznato da je djetetu, s obzirom na njegovu fizičku i mentalnu nezrelost, potrebna posebna zaštita i briga, naročito uključujući i pravnu zaštitu, kako prije tako i poslije rođenja.
Za obuhvat ove konvencije, dijete je svako ljudsko biće do navršene 18. godine života ukoliko se, po zakonnima koji se primenjuje na djecu, punoljetstvo ne stiče ranije.
DA SE PODSJETIMO:
– Jednakost bez obzira na rasu, religiju, nacionalnost i pol;
– Specijalna zaštita za pun fizički, intelektualni, moralni, duševni razvitak i socijalni razvoj na normalan način;
– Da ima pravo na ime i nacionalnost,
– adekvatnu ishranu, stanovanje i medicinsku zaštitu,
– specijalnu zaštitu ako je hendikepirano,
– ljubav, razumjevanje i zaštitu,
– slobodno obrazovanje, igru i rekreaciju;
– Konevncija reguliše obavezu prema djeci u posebnim uslovima,
– zaštitu od bilo kog oblika zlostavljanja, surovosti i eksploatacije,
– zaštitu od bilo kog oblika diskriminacije i pravo da bude podizano u duhu univerzalnog zajedništva, mira i tolerancije.
Ova prava iznešena su i na svjetskom samitu djeteta 1990. godine. U brojnim zemljama se u praksi nažalost ne primjenju.
Poštovanje prava djeteta prati se od strane Komiteta za dječija prava pri Ujedinjenim Nacijama, sastavljenog od članova iz različitih dijelova svijeta. Komitet je dužan da jednom godišnje podnosi izvještaje Trećem odboru Skupštine UN, dok sama Skupština ima prava na donošenje rezolucija.
Vlade država koje su prihvatile Konvenciju o pravima djeteta dužne su da izvještavaju Komitet za dječija prava pri UN o napretku implementacije prava djeteta i njihovim pravima u svojoj državi.
Konevncija o pravima djeteta ima tri opcionalna protokola. Prva dva protokola usvojena su 25. maja 2000. godine i odnose se na učešće djece u sukobima, zabranu prodaje djece i zabranu dječije prostitucije i pornografije. Oba protokola ratifikovalo je više od 150 država. Treći protokol odnosi se na komunikaciju žalbi i stupio je na snagu 14. aprila 2014. godine.
Neosporno je da postoji napredak u oblasti zaštite prava djeteta i da je svakim danom napredak precizniji i izraženiji, no ipak se dešavaju događaji koji svjedoče da su prava djeteta često povrijeđena, i postavlja se pitanje koliko još deklaracija i zakona treba primijeniti da ovu situaciju popravimo.
Roditelji se vode različitim metodama vaspitavanja djece ali nijednom metodom, nijednom preporukom ne smijemo zaboraviti da su to slatka mala nevina i bespomoćna bića koja zavise od nas. I na kraju krajeva, nek se i razmaze!
Dr Stanislava Višnjić, specijalizant pedijatrije
Opšta bolnica Nikšić
