[heading size=”7”]Vlada AP Vojvodine je donijela sedam posebnih programa zdravstvene zaštite, od kojih je jedan program unapređenja liječenja steriliteta biomedicinski potpomognutim oplođenjem i preimplantacionom genetskom dijagnostikom[/heading]
Problem nedovoljnog rađanja djece i nivo rađanja djece koji je ispod potreba proste reprodukcije stanovništva ima dalekosežne posljedice na depopulaciju i promjene u starosnoj strukturi.
Prosječna starost stanovništva u Autonomnoj pokrajini Vojvodini je 41,8 godina, a udio lica starih 65 i više godina je 16,39%, što govori o tome da se nalazimo u odmakloj fazi demografskog starenja.
S obzirom na ozbiljnost posljedica problema nedovoljnog rađanja djece, poseban značaj ima borba protiv neplodnosti. Potreba za potomstvom predstavlja jednu od osnovnih ljudskih potreba i prava, a teškoće pri njegovom ostvarivanju problem su sa kojim se u svijetu suočava 10-15% parova, a u našoj sredini 15-17% parova.
Stopa nataliteta u AP Vojvodini, prema podacima Instituta za javno zdravlje Vojvodine iz analize „Zdravstveno stanje stanovništva AP Vojvodine 2011. godine“, iznosi 8,9‰ i predstavlja nepovoljnu stopu nataliteta, budući da se povoljnom smatra od 13 do 20‰.
Opšta stopa fertiliteta, prema navedenim podacima, u Vojvodini je iznosila 38,8‰ i budući da je granična vrijednost 50‰, fertilitet je jako nizak. Stopa ukupnog fertiliteta, koja predstavlja broj živorođene djece na jednu ženu fertilnog doba, u Vojvodini je u 2011. godini iznosila 1,3 i niža je u odnosu na stopu ukupnog fertiliteta u Evropskom regionu, u kom je iznosila 1,6 (2009. godina).
Broj neplodnih bračnih zajednica (15-17%) u vremenu koje je pred nama će biti u stalnom porastu. Problem predstavlja i to što se rađanje prenosi u kasnije reproduktivne godine kada je ionako niska fekundabilnost (samo 20-25% oko 25. godine žene) još niža.
Prikupljeni podaci, po kojima je prirodni priraštaj u Srbiji -3,3 i -4,7 u Vojvodini, pokazuju da je termin “bijela kuga” u našoj populaciji potpuno opravdan. Na jednu ženu reproduktivne dobi dolazi svega 1,3 živorođene djece, a broj porođaja se za posljednih 50 godina smanjio za 44%.
Procedura razvitka vantjelesne oplodnje omogućava da 70-80% svih infertilnih parova dođu do potomstva, što je do sada rezultiralo rađanjem preko 5 miliona beba širom svijeta. Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu 4. oktobra 2010. godine (22 godine nakon rođenja prve bebe iz epruvete) je dodijeljena britanskom naučniku Robertu Edvardsu, pioniru in vitro, tj. vantelesne oplodnje (engl. in vitro fertilisation – IVF) čija su dostignuća u reproduktivnoj medicini omogućila liječenje neplodnosti.
U Srbiji je 2009. godine donijet Zakon o liječenju neplodnosti postupcima biomedicinski potpomognutog oplođenja. Tim zakonom je regulisano unutartjelesno oplođenje (unošenje sjemenih ćelija u polne organe žene i unošenje jajnih ćelija zajedno sa sjemenim ćelijama u polne organe žene) i vantjelesno oplođenje (spajanje jajnih i sjemenih ćelija izvan tijela žene i prenošenje ranog embriona u tijelo žene). Postupak surogat materinstva po ovom zakonu nije dozvoljen.
Klinika za ginekologiju i akušerstvo u okviru Kliničkog centra Vojvodine je jedina zdravstvena ustanova u državnoj svojini koja sprovodi postupke BMPO na teritoriji Autonomne pokrajine Vojvodine. Postupci BMPO zahtjevaju multidisplinaran pristup uz angažovanje kadrova različiih profila i visokog nivoa prostorne i tehničke opremljenosti, a Klinički centar Vojvodine je referentna ustanova za edukaciju.
Trenutni kapaciteti ove zdravstvene ustanove sve teže zadovoljavaju standarde propisane od strane referentih stručnih tijela iz ove oblasti, prije svega laboratorijskog, ali i drugih aspekata stručnog rada.
Ekspanzivan rast obima i vrsta procedura, kao i naučnog i tehnološkog razvoja zahtjeva i prateće legislativne mjere, koje uglavnom kasne za naukom i strukom. Potrebno je ozbiljno se posvetiti problemima rješavanja i definisanja prava pacijenata, pri čemu treba uključiti stručni kadar, državne institucije, napraviti procjene sa ekonomskog aspekta, regulisati starosna ograničenja i vrste BMPO.
Naš cilj je da dobijemo zdravo dijete u pravo vrijeme, i zato je uvedena starosna granica da žene do svoje 40. godine mogu učestvovati u programu. Naša struka kaže da nije dobro insistirati na multiplim trudnoćama. Da bi se utvrdilo da li će dijete nastalo vantjelesnom oplodnjom biti zdravo vrši se analiza na embrionalnom nivou uz pomoć prenatalne genetske dijagnostike.
PRENATALNA GENETSKA DIJAGNOSTIKA – PGD
Prenatalna genetska dijagnostika predstavlja ogroman napredak u oblasti reproduktivne medicine. PGD omogućava da se pregledom jedne ćelije izdvojene iz osmoćelijskog embriona otkriju genetski poremećaji koji mogu imati dalekosežne posljedice na normalan i zdrav život jedinke. Prof. dr Alan Hendisajd predviđa da će ovom metodom biti moguće otkriti bilo koji genetski defekt. Parovi sa visokim rizikom za potomstvo sa nasljednim bolestima imaju mogućnost dijagnoze genetske bolesti prije transfera embriona.
Sa mogućnošću otkrivanja nasljednih genskih defekata koji bi mogli biti nosioci naslednih bolesti, ova metoda će u budućnosti biti masovno prihvaćena metoda selekcije zdravih embriona i od strane bračnih parova koji nemaju problema sa neplodnošću.
PGD je omogućila i ranu identifikaciju pola budućeg djeteta, ali je zbog čuvanja polne ravnoteže to opravdano samo u slučajevima kada želimo da izbjegnemo određena genetska oboljenja.
Potreba za PGD već postoji, ali ne i mogućnost da se to ostvari. Kada ovakav projekat bude realizovan sve privatne i državne ustanove će moći da šalju uzorke na analizu.
CILJ UVOĐENJA PROGRAMA
Ciljevi programa unapređenja liječenja steriliteta biomedicinski potpomognutim oplođenjem i preimplantacionom genetskom dijagnostikom su višestruki, a svi u skladu sa unapređenjem liječenja steriliteta postupcima BMPO i preimplantacione genetske dijagnostike. Specifični ciljevi ovog programa su:
1. Unapređenje tehničko – prostorne opremljenosti laboratorije za BMPO Klinike za ginekologiju i akušerstvo Kliničkog centra Vojvodine Novi Sad;
2. Edukacija kadrova koji učestvuju u postupku BMPO (specijalista ginekologije i akušerstva svih nivoa zdravstvene zaštite, subspecijaliste fertiliteta i steriliteta, kliničkih genetičara, kliničkih biohemičara, molekularnih biologa, biologa-embriologa, biologa, medicinskih i laboratorijskih tehničara);
3. Uvođenje novih procedura iz oblacti BMPO – preimplataciona genetska dijagnostika.
Prvi put će biti uvedena prenatalna i postnatalna dijagnostika monogenskih bolesti u Vojvodini. PGD predstavlja najosjetljivije genetske analize budući da je dostupan genetski materijal iz svega jedne ćelije. Prenatalna i postnatalna molekularno genetska dijagnostika podrazumjeva iste vrste analiza kao i kod PGD, ali iz većeg broja ćelija; koristi se ista aparatura, a razlikuju se laboratorijski pristup i reagensi. Uzorci koji se analiziraju prenatalno su plodova voda, čupice i krv ploda, a nakon rođenja sluznica obraza, krv ili bilo koje tkivo čije ćelije imaju jedro. Vojvodina ima dobro razvijenu prenatalnu i postnatalnu citogenetsku dijagnostiku, ali molekularna dijagnostika monogenskih bolesti ne postoji osim uvedene dijagnostike za cističnu fibrozu na Institutu za zdravstvenu zaštitu djece i omladine Vojvodine. Pacijenti su do sada upućivani u dijagnostičke centre van naše zemlje, budući da u našoj zemlji ovaj vid dijagnostike nije dovoljno razvijen, a postoje i teškoće za uspostavljanje precizne dijagnoze.
Razlike između citogenetske i molekularno-genetske dijagnostike su u broju bolesti koje se mogu dijagnostikovati, preciznosti dijagnostike, brzini izdavanja nalaza i cijeni pojedinačne analize.
Citogenetskom dijagnostikom se utvrđuje prisustvo hromozomskih nepravilnosti, a molekularno-genetska dijagnostika utvrđuje monogenske promjene, odnosno promjene do nivoa pojedinačnog gena. Molekularno-genetska dijagnostika predstavlja mnogo precizniji vid dijagnostike.
Molekularno-genetska dijagnostika ne zahtjeva kultivaciju ćelije i radi se odmah nakon uzimanja uzorka.
Kod molekularno-genetskih analiza vrijeme izdavanja nalaza je u prosjeku jedan do dva dana bez obzira koji se uzorak analizira. Brzina izdavanja nalaza je ključna kod PGD, ali je takođe izuzetno bitna i za prenatalnu dijagnostiku. Skraćivanje perioda do izdavanja nalaza od skoro dvije nedjelje pri prenatalnoj dijagnostici plodovih voda, kao i raniji rezultati analiza čupica, ostavljaju mogućnost za pravovremene intervencije u slučaju patološkog nalaza.
Prednosti molekularno-genetske dijagnostike u odnosu na dosadašnji citogenetski pristup su mogućnost otkrivanja većeg broja nasljednih bolesti (monogenske i većina hromozomskih nepravilnosti), preciznija dijagnostika, brže izdavanje rezultata i vrlo često jeftinija analiza. Ostvarivanjem tehnoloških uslova za PGD su stvoreni uslovi za prenatalnu i postnatalnu dijagnostiku monogenskih bolesti. Koristi se ista tehnologija, a veliki je procenat nasljednih bolesti koje se dijagnostikuju na ovaj način. Ekonomska opravdanost, kao i to što su rezultati poptuno pouzdani i brzi, su razlozi proširenja programa PGD i na prenatalnu i postnatalnu dijagnostiku monogenskih bolesti.
Uvođenje programa PGD, kao i njegovo proširenje na program prenatalne i postnatalne dijagnostike monogenskih bolesti, predstavlja potreban i pomalo zakašnjeli korak u pružanju zdravstvene zaštite stanovništvu Vojvodine, ali korak ispred zemalja u regionu!
Piše: Prof. dr Vesna Kopitović
Add comment