PRIMARIJUS DR TODOR BAKOVIĆ (1936-2016)

0
1044

Riječi oproštaja sa dragim kolegom i prijateljem, neuropsihijatrom prim. dr Todorom Bakovićem, znače pokloniti se i izraziti poštovanje njegovoj ličnosti za njegov veliki doprinos opštoj i zdravstvenoj kulturi, ne samo Mojkovca i Danilovgarada, gdje je započeo službovanje, nego širom Crne Gore i Jugoslavije. Medicinski fakultet završio je u Beogradu 1963. godine, a specijalizaciju iz neuropsihijatrije 1975.godine. Dr Baković bio je naučnik, istraživač ljudskog duha, organizator zdravstvene službe. Bio je ministar zdravlja Crne Gore od 1989 do 1991. godine. Od 1992 do 1998. godine bio je direktor Saveznog zavoda za zaštitu i unapređenje zdravlja u Beogradu. Zatim je bio direktor republičkog zavoda za zdravstvenu zaštitu Crne Gore, kasnije Instituta za zdravlje Crne Gore od 1999. godine do juna 2002. godine. Kruna njegovog naučno istraživačkog rada prikazana je u doktorskoj disertaciji: „Depresivnost grupe Crnogoraca i njen uticaj na formiranje nekih njihovih karakternih osobina“, odbranjenoj 1983. godine. U ovoj studiji prikazana je analiza ljudskog ponašanja, ljudskih karaktera, pojedinih ličnosti. Trudio se, kako kaže u Predgovoru, da da „svoj makar i skromni doprinos objektivnom izučavanju crnogorskog etosa, ćudi, naravi i običaja, bez pristrasnosti i glorifikovanja pojedinih događaja i ličnosti. Kaže da se držao maksime, načela Marka Miljanova: “Ne štedite nikom istinu. Iznesite dobre i nedobre zasluge. Sa tim se pomaže da se množe dobre, a umanjuju rđave“. U tom smislu, napisao je i monografiju: „Zdravstvena služba Mojkovca 1953-2003“, u kojoj su opisane karakterne i radne osobine zdravstvenih radnika Mojkovca, koji stvaraju Dom zdravlja u Mojkovcu kao jednu od najorganizovanijih i najčestitijih zdravstvenih službi u Crnoj Gori. Kao upravnik doma zdravlja u Danilovgradu slično je uradio na razvoju zdravstvene službe Danilovgrada i okoline. „Knjigu Nekrologa“ dr Baković je objavio 2002. godine. Znao je dr Baković, a to je i naglasio na početku knjige, da je to „nevesela knjiga, nevesela i tema o umrlim znamenitim ličnostima“, ali je nastojao koliko je moguće da to ublaži, ističući vrijednosne odlike oproštajnih besjeda, prvo njihov naglašeni moralno-etički i vaspitni sadržaj kroz vrednovanje pokojnika i njegovih predaka. I drugo, iako je tema i povod svake oproštajne besjede smrt, svaka od njih (od besjeda) predstavlja nadahnutu inspirativnu riječ protkanu entuzijazmom i optimizmom za afirmaciju života, visokih etičkih vrijednosti i ljubavi među ljudima. To je velika i krajnja poruka iz svake od priloženih besjeda. Uz Knjigu Nekrologa je Bakovićev tekst o ljudskom ponašanju u teškim trenucima života pod naslovom „Tri Jovana“. „Danas je Jovandan. Taj dan u crkvenom kalendaru dobio je datum kada je pogubljen Jovan Krstitelj, koji je krstio Hristosa u rijeci Jordan. – Na tom biblijskom mjestu u Izraelu, prilikom posjete Jerusalimu 1996. godine, slikao sam se zagazivši u Jordan – sjeća se dr Baković. O dvojici Jovana, Jovanu Vukoviću i Jovanu Pejoviću, njihovim postupcima za vrijeme Drugog svjetskog rata dr Baković piše pošteno, psihoanalitički. U opširnom dijelu „Nebo se otvara“, Baković na 762 stranica, kao uzgredno, indirektno piše o svom karakteru i dubini svojih osjećanja, koji su ga prožimali i ubijedili da piše o dobroti i blagonaklonosti pojedinih ljudi. Stručna, naučna aktivnost dr Bakovića, vrlo je bogata, predmet je posebnog stručnog izučavanja, ispoljena je u njegovim knjigama i recenzijama i u brojnim referatima na stručnim kongresima. Mene posebno oduševljava njegov način života, nije tražio materijalna dobra, nego je razvijao unutrašnji život, tražio je olakšanje života u doprinosu opštoj i zdravstvenoj kulturi u Crnoj Gori. Hodanje u prirodi i život u prirodi, kaže se da produžuje život, ali se mukotrpan život skraćuje. Jedno i drugo Baković je proživljavao. On kaže „Kao ljubitelja prirode, uvijek su me privlačili izvori, potoci, proljećni i jesenji vodopadi niz Moraču, rijeke i njihov žubor. Skoro da se nije nikad desilo da pođem iz Mojkovca za Štitaricu da ne zastanem, izađem iz kola, stanem pored štitaričkog vodopada u Grlima, meditiram i produžim. Takođe, nije se desilo da sam putujući kolima iz Podgorice i Kolašina za Mojkovac i Štitaricu prošao da ne izađem na jednom mjestu u Sjerogoštu, spuštim se na obalu Tare, gdje se tih vir rijeke prelama u žuboranje brzaka i uživam u žuboru. Takođe u Štitarici, naročito ljeti, nije se moglo desiti da ne siđem na rijeku, kompletno se relaksiram, meditiram o lijepim stvarima i meni dragim osobama“. Baković, kao veoma emotivna osoba, posebno je volio pjesmu sa kojom su ga beogradski tamburaši ispratili sa željezničke stanice iz Beograda, poslije završetka studija, za Crnu Goru. Volio je da čuje tu pjesmu i da je zapjeva sa zdravstvenim radnicima Mojkovca na brojnim izletima koje su organizovali. „Harmoniko moja, suzom nakvašena Znaš li da je moja draga isprošena. Sviraj, sviraj meni one pjesme njene I pitaj je zašto je ostavila mene? Zar i u tom času lažno je voljela Kad u zagrljaju drhtala je cijela? Teško, teško može srce da zaboli Kad nekog ljubiš, a lažno te voli. Ostali smo sami, harmoniko moja Još me samo tješi nježna pjresma tvoja“. Ovu pjesmu mogla je pjevati samo ona osoba koja je imala sreću u ljubavi, da bude voljena od bračnog druga. Tu je sreću je dr Todori imao, voljela ga je i olakšavala mu život njegova vjerna ljubav, gospođa Olga, ne samo kao internista i ljekar humanista, nego kao vjerni bračni drug i prijatelj.