Metode provjere kvaliteta medicinske usluge čine:
• Samoocjenjivanje (samovrednovanje),
• Evaluacije (interna i eksterna) i
• Akreditacija.
Zbog različitih interpretacija ovih veoma važnih termina, neophodno je pojasniti njihovu strukturu.
1. Samoocjenjivanje (samovrednovanje)
Osnovno pitanje na koje se samoocjenjivanjem želi dobiti odgovor jeste koliko zdravstvena ustanova ostvaruje svoju viziju, misiju i svoje ciljeve. Može se reći daje proces samoocjenjivanja u zdravstvu proces sistemskog prikupljanja relevantnih podataka, s ciljem utvrđivanja uspješnosti zdravstvene politike, zdravstvenih ustanova i/ili programa. Samoocjenjivanjem se pokreće trajna rasprava o kvalitetu zdravstvene ustanove. Izvještaj samoocjenjivanja predstavlja baznu komponentu i osnovu za eksterno ocjenjivanje zdravstvenih ustanova. Samoocjenjivanje je proces učenja o sebi. Pomaže uočavanju vlastitih prednosti, nedostataka i razvojnih mogućnosti. Ono može značajno pomoći određivanju razvojnih prioriteta, realnom planiranju i ostvarivanju postavljenih ciljeva. Njime se uspješno podiže nivo odgovornosti za vlastiti rad i djelovanje. Samoocjenjivanje nije i ne smije biti cilj za sebe. Ono ima smisla ako vodi planiranju aktivnosti za ostvarivanje poželjnih promjena. Mora rezultirati ostvarivim razvojnim planovima temeljenim na prepoznavanju razvojnih prioriteta i zacrtanih ciljeva. Najuspješnije je ono samoocjenjivanje kod kojeg je pacijent u centru pažnje, a koje kao primarni cilj definiše unapređenje kvaliteta usluge i bezbjednosti pacijenata. Efekti samoocjenjivanja zdravstvene ustanove biće bolji ukoliko postoji spoljašnja podrška, odnosno obezbjeđenje infrastrukture neophodne za ocjenjivanje. Tu se prije svega misli na:
• Statističke podatke koji obezbjeđuju upoređenje i postavljanje normativa,
• Sistem jasnih standarda / indikatora kvaliteta,
• Obuku za samoocjenjivanje itd.
Preduslov unapređenja kvaliteta rada zdravstvene ustanove jeste uočavanje samoocjenjivanjem disproporcije između postojećeg stanja i stanja definisanog smjernicama (akreditacijski standardi). Da bi ovaj proces bio uspješno sproveden potrebno je stvoriti niz preduslova, među kojima su najbitniji:
• Razumijevanje važnosti unapređenja rada ustanove,
• Realnost, samokritičnost, otvorenost,
• Spremnost na promjene,
• Spremnost na suočavanje sa vlastitim nedostacima i problemima,
• Sposobnost prepoznavanja mogućnosti za promjenu i
• Vizionarstvo – sposobnost defmisanja vlastitih ciljeva i vlastitog napredovanja.
Spremnost za promjene veoma je bitan preduslov za uspješno samoocjenjivanje. Promjene izazivaju fundamentalnu transformaciju najvećeg broja procesa i aktivnosti.
Zdravstvene ustanove, zbog kompleksnosti procesa i dobijanja realnijih rezultata definišu redosljed aktivnosti u procesu samoocjenjivanja. On se najčešće opisuje procedurom. Procedurom se utvrđuje jedinstveni način za sprovođenje aktivnosti samovrednovanja i ocjenjivanja kvaliteta zdravstvene ustanove i definišu ovlašćenja i odgovornosti u vezi sa tim.
2. Evaluacije (interna i eksterna)
Evaluacija (engl. evaluation) jesu bilo koji proces koji vodi ka ocjenjivanju i/ili preporukama koje se tiču kvaliteta. Kada govorimo o evaluaciji u zdravstvenim ustanovama, ona predstavlja procjenu kvaliteta zdravstvene zaštite. Ukoliko je zdravstvena ustanova akreditovana, onda se evaluacija može definisati i kao ocjena kvaliteta akreditovane zdravstvene ustanove. To je, pojednostavljeno rečeno, postupak formalnog ocjenjivanja i utvrđivanja dostignutog stepena kvaliteta procesa koji se odvijaju u akreditovanoj zdravstvenoj ustanovi.
Proces evaluacije zdravstvene ustanove počinje internom evaluacijom (samoocjenjivanje, samovrednovanje).
Interna evaluacija sama po sebi predstavlja dragocjeno iskustvo koje je potreban, a najčešće i dovoljan, uslov da bi se postigao cilj unapređenja kvaliteta zdravstvene ustanove.
Interna evaluacija (emgl. internal evaluation): isto kao i „samoevaluacija” (engl. self-evaluation), sprovodi se kao oblik upravljanja kvalitetom ili kao priprema za eksternu evaluaciju.
Ono što bi trebalo da bude cilj svake ozbiljne zdravstvene ustanove u sistemu izgradnje i osiguranja kvaliteta jeste sprovođenje eksternih evaluacija i akreditacija. Dakle, ne kao mehanizam prinude (zakonska obaveza u mnogim zemljama), nego kao normalan redosljed svih aktivnosti koje se sprovode u cilju izgradnje ozbiljnog sistema kvaliteta i respektabilne zdravstvene ustanove.
Eksterna evaluacija (engl. external evaluation) jeste evaluacija kvaliteta koju sprovodi izabrani tim stručnjaka koji nijesu iz zdravstvene ustanove koja je predmet evaluacije. Eksternu evaluaciju zdravstvene ustanove sprovodi agencija specijalizovana za datu oblast. Eksterna evaluacija koju sprovodi ekspertni tim sastavljen od iskusnih provjerivača stavlja težište na procjenu ustanove u cjelini, uzimajući u obzir viziju, misiju, ciljeve i potrebe zdravstvene ustanove.
3. Akreditacija
Akreditacija zdravstvenih ustanova u svijetu sve više dobija na značaju i sve je veći broj zemalja koje se odlučuje za ovaj pristup da bi unaprijedile kvalitet zdravstvene zaštite.
Akreditacija (engl. accreditation) u stvari je postupak ocjenjivanja rada zdravstvene ustanove, na osnovu primjene optimalnog nivoa utvrđenih standarda rada zdravstvene ustanove u određenoj oblasti zdravstvene zaštite, odnosno grani medicine. Akreditacija je potvrda određenog statusa. Najčešće se temelji na primjeni prethodno definisanih standarda i prije svega je rezultat evaluacije.
Akreditacija treba da:
• Osigura da zdravstvene ustanove ispunjavaju određene standarde (minimalne ili standarde izvrsnosti),
