“Djetski sad”
PRVO DJEČIJE ZABAVIŠTE U CRNOJ GORI
“Zabavišta nijesu služila samo kao dobra vaspitališta za djecu, nego su znatno pomogla njihovom umnom razvitku, te ih tako pripremala za bolje napredovanje u daljem školovanju”.
Krajem prošlog i početkom ovog vijeka Cetinje je bilo najznačajniji školsko-prosvjetni centar i sjedište najvećih prosvjetnih vlasti u Crnoj Gori. Zahvaljujući i ostalim funkcijama (administrativno-upravni, političko-diplomatski, zanatsko-trgovinski centar itd), imalo je procentualno veliki broj zaposlenih roditelja. U tom periodu u mnogim crnogorskim gradovima bio je znatan broj stanovništva koji je živio od nadničarske zarade, djelimično zbog siromaštva roditelji koji su čitave dane provodili van kuće radeći za nadnice kod drugoga, a dijelom i zbog neshvatanja svojih obaveza prema djeci i njihovom vaspitanju, djeca predškolskog uzrasta ostajala su bez ikakvog nadzora, lutala ulicama, vječno se igrala, tukla se ili navaljivala na prolaznike, naročito na strance, prosjeći groš za hljeb. Gledajući gomilu takve djece i razmišljajući o njima, Sofija Petrovna je zamislila specijalnu instituciju za njih. Međutim, otvaranje ovakve institucije pominjano je na Cetinju još u januaru 1903. godine. Zahvaljujući upravo njoj, na Cetinju je 1903. godine otvoren prvi vrtić pod imenom “Djetski sad velike knjeginje Milice Nikolajevne”. Projekat je realizovan donacijom njenog carskog veličanstva velike knjeginje Milice Nikolajevne, uvijek osjetljive prema nedaćama i potrebama njenog, crnogorskog naroda.
Njeno veličanstvo je dalo sredstva za kupovinu kućice sa vrtom i preuzelo na sebe potpuno izdržavanje te ustanove, uključujući i plate dvijema vaspitačicama.
Prva godina je bila više eksperimentalna, zabavište je probudilo veliko interesovanje i to ne samo roditelja, već i građanstva uopšte. Objavom načelnice instituta S. Mertvago, 24. oktobra 1903. počeo je upis djece u zabavište. U zabavištu se te prve godine okupilo 48 dječaka i djevojčica, uzrasta od četiri do sedam godina, odnosno do polaska u školu. Ova ustanova je bila otvorena, uglavnom, za siromahe, ali u nju su išla i djeca iz imućnih i činovničkih porodica, oni su plaćali mali mjesečni iznos, ali to je govorilo da je u njoj sve uređeno dobro i kako treba. Prvi rezultat je bio što je mnogo djece, koja su do tada skitala, išlo u grupama ili pojedinačno u jednom pravcu i to očigledno svjesna kuda i zašto.
Roditelji su bili vrlo zadovoljni ovom ustanovom, jer im je ona omogućavala da slobodno izvršavaju svoje druge obaveze u domaćinstvu i staraju se o drugoj, manjoj djeci. Istovremeno, djeca su se vraćala sasvim drugačija, do te mjere disciplinovana da je, ne samo otklonjena potreba da se pazi na njih, već im se mogao povjeriti i nadzor nad drugom djecom. S druge strane, ono što je ustanova tražila u pogledu djece, odražavalo se na roditelje. Djeca su morala biti dobro umivena, pristojno obučena i obuvena. Djeca siromaha dobijala su odjeću od ustanove. Od roditelja se tražilo da sve bude u redu jer bi, u suprotnom, djetetu takvog roditelja prijetilo isključenje. Roditeljima su se dostavljala pisana obavještenja ili opomene u vezi sa redom njihove djece, koje su davale načelnica ili vaspitačica.
Djeca su se do te mjere vezivala za školu da ih je teško bilo zadržati kod kuće. Neka od njih išla su u školu ne obazirući se ni na kakvu vremensku nepogodu. Tada ih je nazad vodila žena koja je bila u ulozi dadilje. Iz škole su djeca izlazila zajedno i vodila ih je ista dadilja, koja je išla sa njima do kraja grada, dok se oni ne bi razišli usput svojim kućama.
Obuka se sastojala u tome da se djeca navikavaju na rad. Upoznavala su se sa prirodom, kroz demonstraciju bilja, rastinja i cvijeća u malenom vrtu “Djetskog sada” u čemu su učestvovala i starija djeca. Zatim, učila su napamet kratke molitve i molitvom Bogu počinjali su i završavali dan u školi. Radili su, takođe, i gimnastiku.
Rad sa djecom bio je dosta sadržajan i raznovrstan: igre, pjevanje, gimnastičke vježbe, učenje priča i recitovanje stihova, izvođenje dijaloga i malih scena, crtanje, rad u bašti, izrada manjih rukotvorina od papira, slame i drugog materijala. Pored ovih aktivnosti, ženska djeca su učila šivenje i pletenje.
Djeca su podsticana da u pjevanju umiju da održavaju ton, da se drže takta i da svoje glasove usklađuju sa drugima, ne naprežući se da nadviču jedno drugo. U slobodnim trenucima kad nastavnice nijesu radile sa njima i kada su bila prepuštena sebi, djeca su se potpuno predavala svom raspoloženju: čavrljala bez prekida, trčala, skakala, grupisala se prema uzrastu, djelimično i prema fizičkoj građi. Carovao je potpuni haos, u kome nijesu dozvoljavane samo tuče i svađe. Ali, čim bi odjeknuo poziv nastavnice na red, svi bi se brzo rasporedili, svako u svoju grupu gdje mu je mjesto. To se, naravno, postizalo strogim režimom koji se sastojao u pristojnom pridržavanju pravila, praktikovao se na svakom koraku, a nikako bilo kakvim surovim vježbama.
Naprotiv, odnosi vaspitačica prema djeci nijesu mogli biti drugačije okarakterisani osim kao materinski i to dobre i razumne majke.
Te dobre i razumne, odnosno zabavilje u prvom vrtiću, bile su Cvijetka Miletić i Koviljka Petrović. Izgrađujući odnos poštovanja svake ličnosti, djeca su prosto održavala i cijenila tadašnje vaspitačice-zabavilje. Ove dvije uzorne i plemenite zabavilje dobijale su niz priznanja, ne samo od roditelja i grada Cetinja, nego i čitave Crne Gore. Sve ove odluke su i karakterisale ovu prvu ustanovu za vaspitanje i obrazovanje predškolske djece, koja je u tom periodu uživala simpatiju cijelog grada, ali koju je trebalo i proširiti na ostale krajeve Crne Gore.
“Djetski sad” nastavio je uspješan rad. Poslije dvije godine, 1905, zabavište je pohađalo 97 djece, a 1907. godine 84 mališana, koje su podučavale dvije vaspitačice. Pored djece siromašnih roditelja, u zabavištu su mogla dolaziti i djeca službenika uz manju mjesečnu uplatu.
Na kraju godine, poslije neke vrste ispita, predviđene su bile izložbe dječijih radova, koje su svečano otvarane u prisustvu roditelja i drugih građana. Zahtjev da se otvori još zabavišta na Cetinju nije mogao biti ostvaren. Potreba osnivanja zabavišta osjećala se i u drugim crnogorskim gradovima. Sami rad “Djetskog sada” na Cetinju svakako je podsticalo na to. Zakonom o narodnijem školama u Knjaževini Crnoj Gori (1907), prvi put je predviđeno osnivanje dječijih zabavišta u kojima je trebalo da se, prema posebnim pravilima, vaspitavaju djeca oba pola od četvrte do sedme godine života. O otvaranju zabavišta odlučivao je ministar prosvjete na osnovu prijedloga opštinske uprave. U predškolskoj ustanovi mogle su raditi zabavilje sa redovnom svršenom stručnom školom i položenim ispitom. Zabavilji je bila određena manja plata od učiteljice osnovne škole, ali je ona, iako službenica privatne ustanove, imala pravo na penziju, besplatan stan i ogrijev.
U crnogorskoj Narodnoj skupštini raspravljalo se o rezultatima ove nove vaspitne ustanove.
Krajem oktobra 1913. godine proslavljena je desetogodišnjica prvog zabavišta. U zabavištu se posljednjih godina vaspitalo do 60 muške i ženske djece, a na kraju školske 1914/15. bila su u njemu svega 42 mališana (25 muških i 17 ženskih). U aprilu 1915. godine u zapadnoj školskoj oblasti bilo je jedno zabavište sa dvije zabavilje 57 muške i 30 ženske djece.
Nema sumnje da je dječije zabavište “Djetski sad” na Cetinju, mada prva ustanova ove vrste u Crnoj Gori, uspješno počelo i razvilo svoju aktivnost. U njegovom radu svakako se koristilo iskustvo sličnih ustanova u prosvijećenim zemljama. Primjenom prvog zabavišta popularisana je važnost ovakvih ustanova i u nerazvijenoj sredini.
Ubrzo se uočila potreba za osnivanjem zabavišta u Podgorici, Nikšiću i drugim varošima. odluka školskog odbora u Nikšiću o otvaranju zabavišta donijeta je tek 1911. godine. Zabavište u Podgorici radilo je do 1913. godine, ali zbog nedostatka posebne prostorije, radilo je kao odjeljenje osnovne škole. Rat je spriječio otvaranje novih i razvitak postojećih predškolskih ustanova.
U međuratnom periodu (1919-1941) dječije zabavište na Cetinju nastavilo je svoj rad. Uprkos ratnom vihoru koji je nemilosrdno harao Crnom Gorom, uspjelo se, na neki način, održati dječije zabavište na Cetinju, da bi poslije oslobođenja uspješno nastavilo tradiciju najstarije predškolske institucije u Crnoj Gori.
Može se istaći da je dječije zabavište za vrijeme svog dvanaestogodišnjeg postojanja, do Prvog svjetskog rata, uspješno radilo i svojim rezultatima ukazivalo na zvačaj predškolskih ustanova. Oba zabavišta nijesu služila samo kao dobra vaspitališta za djecu, nego su znatno pomogla njihovom umnom razvitku, te ih tako pripremala za bolje napredovanje u daljem školovanju.
Treba istaći da su prva zabavišta odigrala pozitivnu ulogu i u pogledu transformiranja porodice i sredine u kojoj su egzistirala.
Priredila: Dragana Marković,
spec. predškolske pedagogije
Dodajte komentar