Aleksandra Vojvodić, spec. psihologije
Savremena medicina nudi kvalitetne dijagnostičke procedure, tretmane i postupke zahvaljujući kojima je unaprijeđeno zdravlje ljudi, a životni vijek značajno produžen. Ipak, bez obzira na dostupnost informacija o zdravlju i prisutnim medicinskim resursima, mnogi odlažu ili u potpunosti izbjegavaju posjetu ljekaru. Iako ovakvo ponašanje može biti rezultat fizičkih nemogućnosti ili odsustva resursa, to u velikom broju slučajeva nije razlog.
Iako se čini racionalnim, korisnim i logičnim pobrinuti se za vlastito zdravlje i postupiti u skladu sa potrebom, čini se da postoje i neke unutrašnje prepreke koje onemogućavaju osobu da preduzme potreban korak. Neki nalazi pokazuju da čak 30-40% ljudi izbjegava posjetu ljekaru, čak i kada smatraju da bi za to mogli imati objektivne razloge. Ovo negativno utiče na zdravlje, ali i na ishode liječenja, s obzirom da se osobe javljaju u kasnijim fazama oboljenja, kada je došlo do značajnog pogoršanja ili komplikacije oboljenja, kada se pogošava prognoza ali i kada ima manje mogućnosti za liječenje. Ovakva dinamika se ne odnosi samo na fizičko zdravlje već i na psihičko.
Prije nego zađemo u psihološke razloge odlaganja posjete ljekaru, osvrnućemo se na one objektivne razloge. Neki od njih su nedostatak adekvatne zdravstvene zaštite, skupa participacija, nedostatak pružaoca usluga u manje prometnim područjima, vremenska ograničenja, fizička nedostupnost, troškovi. Neki nalazi kažu da se ljudi više plaše troškova medicinske pomoći, nego samih bolesti. Svi ovi razlozi su objektivni i prisutni, i potrebno je da im takođe damo značaj, jer su oni ti koji mogu objektivno spriječiti osobu da posjeti ljekara.
Jedan od psiholoških razloga zbog kojeg može doći do odlaganja traženja pomoći je lokus kontrole. Lokus kontrole predstavlja subjektivnu procjenu osobe da je (ne)ostvarenje nekog cilja rezultat njegovog specifičnog ponašanja u određenoj situaciji. Možemo opisati unutrašnji i spoljašnji lokus kontrole. U prvom slučaju, osoba sa unutrašnjim lokusom kontrole procjenjuje da je neki ishod bio on dobar ili loš, rezultat njegovih karakteristika, izbora i postupaka, a ne da je to rezultat slučajnosti, sudbine ili postupaka drugih osoba. Osoba sa spoljašnjim, eksternim lokusom kontrole smatra da ishodi zavise od drugih ljudi, okolnosti, sreće ili sudbine. U zavisnosti od toga kakav je lokus, osoba će biti akivnija ili pasivnija, više ili manje spremna da preduzme potrebne korake koji vode ka izlječenju, kao i da uopšte ima povjerenja u svoje sposobnosti da utiče na ishod nekog stanja. Osobe sa eksternim lokusom kontrole često se osjećaju bespomoćno da preduzmu akciju i time indirektno, vrlo često nesvjesno, utiču na ishod liječenja. Dosadašnja istraživanja pokazuju da lokus kontrole ima značajne efekte na različite zdravstvene ishode te da je unutrašnji lokus uglavnom povezan s pozitivnim, a eksterni s negativnim zdravstvenim ishodima. Osobe s unutrašnjim lokusom kontrole uglavnom su zdravije i rjeđe obolijevaju od akutnih i hroničnih bolesti, a ionda kada se razbole njihova bolest traje kraće nego kod osoba sa ekternim lokusom.
Druga psihološka sklonost koja može dovesti do odlaganja traženja pomoći su mehanizmi odbrane. Mehanizmi odbrane imaju zaštitnu psihološku funkciju i predstavljaju nesvjesne obrasce reagovanja koje smo stekli veoma rano tokom razvoja. Jedan od manje zrelih mehanizama odbrane koji se može uzeti u razmatranje u vezi ove teme je odsustvo akcije – pasivnost. U pozadini ovakvog ponašanja može biti i negiranje i poricanje kao mehanizam kojim čak izbjegavamo da se suočimo sa realnošću u nadi da će, ako prekrijemo oči, problem nestati. Zanimljivo je da se ovakvo ponašanje sreće na ranom uzrastu, u kojem dijete zaista vjeruje da ako prekrije oči, nestaje iz vidnog polja. Iako je tada ova faza razvojno zdrava, u odraslom dobu, prekrivanje očiju nad istinom može samo da pogorša zdravstveno stanje. U ozbiljnijim slučajevima može doći do aktivacije nezrelih mehanizama odbrane poput disocijacije, naročito kada je riječ o suočavanju sa težim oboljenjima. U svakom slučaju, preuzimanje uloge pacijenta, podrazumijeva prihvatanje bolesti prije svega, što psihološli može biti svojevrsni izazov.
Još jedan faktor, koji ćemo pomenuti u ovom članku, koji je jednako važan je strah. Kada je riječ o zdravlju, strah proizlazi prije svega iz nedovoljne informisanosti ali i odsustva povjerenja, kako u sebe tako i u zdravstveni sistem, pa je stoga ovdje odgovornost podijeljena. Nadalje, nedovoljno informacija, njihova neadekvatna selekcija i interpretacija, lako mogu dovesti i do promjene uloge osobe u svojoj socijalnoj zajednici, odbacivanja ali i stigme. Čovjek kao socijalno biće, biće zajednice, uglavnom ne želi da bude odbačen, sklonjen, žaljen i pasivan pa često i ne želi da preuzme ulogu bolesnika. Odgovornost za ovakvu predstavu o ulozi bolesnika ima i samo društvo, koje često nije podržavajuće kako u oblasti fizičkog zdravlja tako i u oblasti mentalnog.
Adekvatna prevencija, kao i pravovremena intervencija, značajno doprinose pozitivnim efektima medicinskog tretmana. Ipak, pored objektivnih poteškoća na putu ka zdravlju, psihološki mehanizmi imaju svoj značaj. Prepoznavanje i adekvatan pristup otklanjanju ovih prepreka može značajno doprinijeti očuvanju zdravlja osobe. Otvorena komunikacija, podrška, pomoć u razumijevanju dostupnih informacija kao i podrška zajednice, i njeno osnaživanje, mogu podstaći pojedinca da aktivnije brine o svom fizičkom i mentalnom zdravlju i blagostanju.
